Page 46 - STAV broj 229

DRUŠTVO

Ahmed Mešić je već 39
godina u penziji kao VK
radnik. Šali se s nama
pa nam kaže da ima više
godina penzije nego svi koji
pred njim sjedimo radnog
staža zajedno. Dodaje i
kako se svi danas nešto
žale kako su slabe penzije
i tvrdi da on s tim nema
nikakvih problema. “750
eura mi je penzija, stiže
ravno iz Slovenije, i mirna
Bosna. Tamo sam 20 godina
radio i znam svaki budžak
Slovenije. Radio sam na
tadašnjim ESV napravama”

KUNICE – SUHO ZLATO dobro prošli. Nako, k’o usput, upitam ih onda opet u voz u Jablanicu, pa za Nje-
Kaže kako sada nigdje ne ide bez štapa, pošto su ih dali. ‘Uh’, kažu, ‘odličan pa- mačku. I tu pribjegnem u šumu. Gledam
a kada je bio mlađi, penjao se i po Prenju zar. Oba vola odoše za 1.700.’ Hej, bolan ih odozgo iza strane, Švabe rade oko mo-
i nema kuda nije išao. “Došlo je vrijeme ne bio, moja kunica vrijedi više od nji- sta, a voz pisnu i ode. Nastade noć, nema
takvo. Dosta sam kozijeg mesa pojeo, je- hova dva vola. Onda sam već kao dije- nikoga. Istom, pomoli se jedan komšija
sam sigurno, eto i otkud sam se toliko vo- te znao čime ću se baviti i kako ću dane iz trećeg sela, Džafo Zirić. ‘Džafo, jesi to
lio penjati i hodati. Znala me noć uhvatiti provoditi. A kunice – suho zlato. Imao i ti ostao?’ Kaže: ‘Jesam.’ ‘Hajmo doli
negdje na putu, pa zanoći onda tu gdje se sam para, da mi se otac htio odijeliti od vodi i onda ćemo iznad mosta prepliva-
nađem, s puta samo malo zađem, pa hajde amidža, mogao sam napraviti hotel u ti.’ ‘Ne znam ja plivati’, kaže mi. Jah, pa
ujutro opet nastavi. Ništa to nije smetalo, Jablanici. Ama nisam znao brojati dotle i ne zna, nije njegovo selo bilo blizu rije-
a nisam se nikoga ni boj’o. Nisam nigdje koliko sam imao para. Za dan sam i po ke. ‘Hajde, dat ću ti ja lijevu nogu, za nju
nikad u školu iš’o. Kad sam imao sedam dvije kunice hvatao. E to je vrijedilo. E, me uhvati i ja ću te preko Neretve pre-
godina, nigdje u Jablanici nije bilo ško- jebiga, kad Rusi poslije izbaciše krzno, vući.’ A podbacio sam, majku mu, jedno
le jer je Ostrožac prije bio glavni. Onda pade lovina, pade cijena, gotovo ti je. I deset metara nego gdje sam mislio izaći
se doli u Pobrežju osnova mejtef. Trebao kasnije otac traži da se odijeli, a onda na drugu stranu. Nalio se on vode, odi-
sam ići, ali nas je 36 članova bilo u kući. kad je vrijeme bilo, nije htio. Eh, neka jelo, ono sve na njemu. A ja svoje svezao
I ja ne odoh u mejtef, otišao mi amidžić, sad. A sve ovo što vidiš ovdje i zemlje za vrat. Trgnuh se preko Neretve, ha, ha,
kasnije je završio i medresu i sve. A ja i kuća, sve sam ja to kupio od lovine”, težina. Izvukoh nas nekako. A znao sam
nisam, znaš kako je, vazda se to gledalo ponosno će Ahmed, pojašnjavajući da ih plivat’ dobro, izvukao bih ja njega i da je
ko ima preči. I tad se to gledalo, i sad se je lovio i rukama i zamkama. otišao pod vodu. Vratim se pokraj rijeke
gleda, i vazda će se gledati.” “Već kad sam zajačao, otišao sam kod kući, krio se k’o zmija noge, jer, ako kog
U to vrijeme je u Jablanici Ahmo Ćor- kovača i s njim se pogodio da mi dosta sretnem, odmah će me odati. Tuda sam se
da imao trgovinu u kojoj je otkupljivao gvožđica napravi i onda s njima u brdo. krio po selima, brdima i planini. I onda
lovinu koja je u to vrijeme bila na izu- Amidža me na samom početku podučio šta ću, onda odem u partizane.”
zetno dobroj cijeni. Ahmed se još kao kako i gdje treba loviti. A i bio sam čust,
dječak počeo baviti lovom, kaže, lovina pa nađi negdje divljeg mačka, nađi kuni- PRAVO U BRIGADU SAVE KOVAČEVIĆA
mu je izuzetno dobro išla. Prvu kunu cu, nađi svašta. Malo ih je sad ostalo.” Ahmed priča kako je dugo vremena
na obroncima Prenja uhvatio je golim Ahmed Mešić se oženio 1942. godine. proveo na području oko Fojnice, koju je
rukama. “Prvoklasan plijen i moja prva “Imao sam 19 godina, u to je vrijeme to njegova brigada oslobodila i Nijemci u
lovina! To je tad meni bilo više iz zabave, bilo tamam da se čovjek oženi i osnuje nju više nisu ulazili. Žali se i kako u to
žive ja veze nisam im’o koliko je to para. porodicu. Ali, malo zatim i Drugi svjet- vrijeme muslimani nisu imali svoju na-
Odem u Ahme, njemu se svidi kunica, ski rat poče. Hrvatska nastade i nas sve u ciju. “Vazda smo nešta morali birati, ili
aman jarabi, pa mi dade dvije hiljade za Mostar u logor strpaše. Bili tu šest dana, ćeš u partizane ili u ustaše, ili si Srbin ili
nju. Dođem kući, šta ću sad, ako kažem slaba hrana, najviše jeli luk. Ko je htio Hrvat. A ono nisi ništa od svega ovoga.
da sam uhvatio i prodao kunicu, i babo i dobrovoljno za ustaše, njega su osloba- A sad ću ti pričat kako sam otišao u par-
amidža će mi uzeti pare. Sakrijem ih, ušu- đali, a ko nije htio, momentalno su ga tizane, u brigadu Save Kovačevića. 1942.
tim se i hajde da vidim šta će biti. Malo vagonima otjerali za Njemačku. Krenu- godine došli mi u Ostrožac. Napali naši
zatim, odoše babo i amidža da prodaju smo vagonima, sreća, pred Jablanicom na Bradinu, pobili hin Nijemci, ništa od
dva vola što smo imali, dobri bili. Vra- dolje oboren željeznički most. Onda su njih nije ostalo. Došla riječ da sve što je
te se pred kraj dana, sretni, kažu pravo nas iz vagona utovarali u kamione, pa sposobno mora u vojsku. Meni 19 godina,

46 25/7/2019 STAV