Page 67 - STAV broj 291

Pisaljka je pisaljka
STAJALIŠTA

APOKRIFNI FRAZARIJ
Živimo i tuđe živote

KROZ PROZORE KOJI SE

NEPRESTANO OTVARAJU U

NAŠOJ KUĆI GLEDAMO SVIJET

Piše:
Irfan HOROZOVIĆ
Do nekih krajeva i mjesta zaista sam dugo putovao.
Neka se putovanja nikad ne dogode. Smišljena i planirana, najednom
se počnu mijenjati – kao vrijeme. I, najgore od svega, počnu tonuti u
zaborav sve dok u njemu potpuno ne iščeznu.
Postoje i putovanja koja nikad ne prestaju

S nego i uši. Tako se magija sveopće ko- se noći i dani sklopili u putni dnevnik.
Napisao sam o tome priču Pripreme za put.
ulaskom svjetskih prozora u naš
munikacije preobrazila i u svijet dobro-
Minule su godine prije nego što su
prostor promijenio se i naš život.
Svuda smo.
voljnog nadzora.
I nigdje.
Vrijeme u kojem živimo otkrilo nam
Ponekad sabirem gdje sam sve stvar- je magiju prozora, posebnih prozora, onih I šta sad?
Sad sam tu.
no bio. koji nam stvaraju privid da smo prisutni U naslućenoj priči koja otvara neko-
Sjećam se gradova. Sjećam se muzeja. svuda i u svakom trenutku. liko svojih vrata.
I mnogih drugih mjesta u njima. Primamljivo je to doista. Sve se to, tolike godine, skrivalo
Tako se punila neka kutija nostalgije Živimo tuđe živote, mučimo njiho- negdje.
u kojoj je bilo i skrivenih iznenađenja. ve muke. Neka o svemu tome posvjedoči mala
Dok sam bio mlađi. Do nekih krajeva i mjesta zaista sam bilježnica, kupljena u Sevilli, nedaleko
Jedanput sam bio u Francuskoj. Ni- dugo putovao. od mjesta gdje smo stanovali.
sam mogao ostati. Nisam mogao otići gdje Neka se putovanja nikad ne dogode. I sad, dok koračam, pomislim na pri-
sam sve želio. Isto je bilo i sa Švedskom. Smišljena i planirana, najednom se poč- jatelje kojih već odavno nema tu. Tu su,
Kasnije sam bio neko vrijeme. nu mijenjati – kao vrijeme. I, najgore od sa mnom, okrenem se i kažem im nešto
– A Pariz? svega, počnu tonuti u zaborav sve dok u preko ramena, ali oni su odavno pokopani
– Stjecaj okolnosti. Nikad nisam bio. njemu potpuno ne iščeznu. i ostaje samo njihov osmijeh koji ne znam
Bio sam zapravo samo u onim pokrajina- Postoje i putovanja koja nikad ne kako bih protumačio.
ma prema Njemačkoj – Alzas i Lorena. prestaju. Jednom od njih davno sam iskazao
Tako se tad slučilo. Sve je za njih pripremljeno. Nasluće- svoju definiciju prijatelja. “To je onaj
– To i nije Francuska. ni plan koji u svijesti postaje sve jasniji. koji ti razvali vrata i uđe u kuću a da se
– Ipak mislim da sam vidio sve što Novac koji će ga omogućiti. ne naljutiš.” Zanimljivo, iskoristio je to.
jesam ja... A onda smo bili izgnani iz svog života. I nisam se naljutio. Sve je to valjda bilo
Minijaturni dijalog me podsjeća na Živjeli smo neki drugi život – život koji zapisano unaprijed u Andaluzijskoj biljež-
mrtvog prijatelja koji je bio poliglot i nas je samo održavao dok se ne nađemo nici, prije nego što sam je kupio i prije
svjetski putnik. na nekom drugom mjestu. nego što sam u njoj zabilježio prvi redak.
Ponekad jedva prepoznajemo mjesta A potom izgnani i iz svog doma. Daroviti gimnastičar. A bio je jedan
u kojima dugo nismo bili. Ali ne ondje gdje smo se spremali za od najvećih i najsuptilnijih kolekciona-
Mjesta se mijenjaju kao i ljudi koji u put tog davnog ljeta. ra flamenka. U našim krajevima sigurno
njima žive. Iz svog grada. mu niko nije bio ravan. Možda je to bio
Čas imaju brkove, čas nemaju. Iz svog zavičaja. neki duboki dug prema majci (njenom
Nekad je nosila konjski rep, a onda Izgnani u dugi izlet kojem se kraj ni- glasu i pjesmama) čiji su korijeni bili u
smotala kosu u punđu. kako nije mogao predvidjeti. mjestima koja je često obilazio. Čak i u
Sad nas gledaju i odozgo. Iz neba. Nisu Čini se da je jedino u svemu tome bilo vrijeme kad se to nije smjelo.
anđeli. Ni uzletjeli, niti pali. Ali vide sve. sigurno to što sam se neprestano udaljavao Njegov tragični ratni nesporazum i
To je naše vrijeme. Naš ugovor s od zavičaja, ali i od Andaluzije. nedugo potom smrt dali su svemu pre-
usudom. Ostala je samo neka zapretana čežnja poznatljivi pečat. Gitara, ples i glas pre-
Pandemijski argus vidi i ono čega ni- na koju je vrijeme taložilo tanku skramu obrazili su se u vječni oproštaj.
smo svjesni. tame kao što tamne i prizori na slikama Koliko samo pročitanog teksta ide sa
Ponekad smo svjesni da nisu samo starih majstora. mnom... Ispisanih rukom onih koje sam vo-
naše kretnje pod nadzorom. Nego i go- Tako sam izgnan iz Andaluzije prije lio ili čija mi je sudbina bila posve nejasna.
vor. Novovjeki argusi nemaju samo oči nego što sam u nju stigao. I napisanog mojom rukom, naravno. n

STAV 1/10/2020 67