Page 65 - STAV broj 291

Pa i jutros slušam – pjevaju slavuji, odlučili da nešto inoviramo, da napravimo
Na Bikavcu brdu grada Višegrada, prostor u kojem će se moći uzeti abdest,
Ustaj, curo mala, ružo procvjetala, klanjati i po potrebi prenoćiti. Prostor
Već je zora rana Drinu obasjala... je pet s pet metara sa sofom. Na zidovi-
Ubijene djevojke i djevojčice iz Ome- ma će biti spiskovi imena žrtava. Ispred
ragića kuće nikad više neće ustati, gledati objekta bit će i hajir-česma s koritom.
zore rane nad Drinom i slušati pjev više- Mi ćemo, ako Bog da, ovaj posao prive-
gradskih slavuja... sti kraju. Ma kolika suma novca bila, za
nas petericu neće ništa posebno značiti,
OMERAGIĆI U SRCU VIŠEGRADSKE a objekt će za sve nas puno značiti. Moji
ŽUPE su roditelji 21. i 27. maja 1992. godine ni
S pomiješanim (o)sjećanjima slušanja krivi ni dužni ubijeni na kućnom pragu.
sjetne pjesme o Višegradu i misli o stra- Ubijanjem mojih roditelja htjela se upu-
danju višegradskih Bošnjaka, koji su do titi jasna poruka Bošnjacima Župe, koja
Agresije na Bosnu i Hercegovinu činili ima tridesetak sela, da treba da napuste
dvije trećine stanovništva ove općine, svoje toprake. I to je jedna od nakana mog
nastavljam put u selo Omeragiće. Čudna brata i mene da obnovimo naše imanje i
koincidencija: Tužno sjećanje na Omera- dovedemo ga u stanje u kakvom je bilo
gića kuću na Bikavcu i selo Omeragići u prije pogibije naših roditelja. Moj babo
srcu višegradske Župe, koje je, također, je ubijen kad je imao osam godina manje
teško stradalo. nego ja danas.”
Želim posjetiti Bilala Memiševića,
koji je s bratom Jusufom prije dvadese- DJEČIJE STOPE KAO IŠARET
tak godina započeo obnovu roditeljskog Zajedno smo obišli mezarje na ko-
imanja. Njihovi roditelji Habib i Advija jem su ukopani i omeragićki šehidi, a Jahanje kao hobi
ubijeni su krajem maja 1992. godine na
kućnom pragu u Omeragićima. Habib
je imao 48, a Advija 42 godine. Imali su
troje djece, pristojnu kuću i veliko poljo- “Kad smo došli nasred sela, svi su otišli na svoja zgarišta.
privredno imanje.
Doktora Bilala Memiševića, zaposle- Razočaran onim što sam vidio prije pola godine, ostadoh
nog u Rijasetu Islamske zajednice u BiH sam s Habibom nasred sela. Bila je šarokopan. Tada je mali
na poslovima šefa Odjela za ekonomske
poslove, zatičem nasred Omeragića, po- Habib rekao: ‘Hajmo, baba, i mi našoj kući.’ Upitah ga gdje je
red objekta u izgradnji koji će biti spo- naša kuća, a on, umjesto odgovora, sam krenu prema našoj
men-obilježje za Bošnjake ovog mjesta
ubijene u minulim ratovima, među kojima kući. Ostao sam okamenjen ovim prizorom. Sam sebi rekoh:
su i njegovi roditelji. Došao je sa supru-
gom Zahidom i sinom Hamzom. Danas možda su ove stope djeteta koje ga vode zgarištu naše kuće
su se u Višegradu prijavili za glasanje na išaret od dragog Boga da ovdje treba doći i, koliko je to
predstojećim izborima. Svi članovi poro-
dice koriste svaki slobodan dan da ga pro- moguće, obnoviti život”, prisjeća se Bilal Memišević
vedu na obnovljenom porodičnom ima-
nju, da beru voće i pripreme se za pečenje Obnovljeno
bestilja, pekmeza... I da nađu vremena za imanje porodice
odmor na čistoj havi. O objektu pred ko- Memišević
jim stojimo Bilal kaže: “Moj brat Jusuf i
ja prije šest godina razmišljali smo kako
obilježiti stradanja Bošnjaka u Prvom i
Drugom svjetskom ratu i u Agresiji na
Bosnu i Hercegovinu (1992–1995) koji
su svoje Omeragiće nosili u srcu. U ar-
hivima smo našli dokumenta o stradanju
u Drugom svjetskom ratu i u posljednjoj
Agresiji na BiH. Nismo prikupili podat-
ke o stradanjima u Prvom svjetskom ratu.
To ćemo naknadno istražiti. Našu naka-
nu podržala su još trojica naših rođaka i
komšija Memiševića: Mehmed, Rasim
i Zahid. Da nije bilo korone, mi bismo
ovaj objekt do kraja ove jeseni i završili.
Nadam se da ćemo ga iduće godine i zva-
nično otvoriti. Novija spomen-obilježja
koja sam gledao dobrano mi liče na par-
tizanska iz Drugog svjetskog rata, pa smo

STAV 1/10/2020 65