Page 45 - STAV broj 149
P. 45
Piše: bošnjak u new yorku
Nebojša
ŠERIĆ ŠOBA Čekajući još jednu godinu između spavaće i dnevne sobe
Ne trzam se više
na zvuk petardi
Pred nama je stajala povisoka žena s ogromnim grudima. Ne
znam u šta je moja žena gledala, ja sam se bio zagledao u
grudi. Zamišljao sam sebe kako nosim toliki teret. A onda, kao
da je neko dao znak, žena krenu prema nama
Kao da je neko dao znak, počelo je proćelavi Belgijanac spljoštenog nosa lijepo ona upoznala s direktorom postdiplomskog
rokati sa svih strana. Rafalna i po- se predstavio. Bio je za glavu niži od nje. I odjeljenja akademije “Gerrit Rietveld” koji
jedinačna paljba, eksplozije. Dra- on je umjetnik. me pozva da dođem vidjeti njihove prostorije.
ma na sve strane. Malo je falilo Ne znam kako se to desilo, ispred sebe sam
da se bacim pod sto. U Amsterdamu doček Kako smo sjeli za sto i naručili kolače, imao papire koje je trebalo popuniti. Ako bi
Nove godine shvaćaju ozbiljno, ne znam gdje njih dvije počeše “ženske” priče, a nas dvo- bili odobreni od savjeta, bio bih automatski
svi nađu toliko pirotehnike. U ulici u kojoj jica opletosmo po fudbalu. Teme su se mije- primljen u njihov program na dvije godi-
sam se zatekao, u stanu kod prijatelja, bilo je njale. Pričao je da je bio dugogodišnji bok- ne. Popunih papire iz pristojnosti. Sljedeći
baš loše. Prošlo je samo nekoliko godina od ser i kako mu je dobro išlo dok nije napravio dan igrom slučaja popunih identične papi-
rata, preživljavao sam pravi pravcati flešbek neku svinjariju. Bio je mlad i nestašan kada re na “Rijksakademie”, za sličan program,
i nije mi bilo nimalo prijatno. Psovao sam u ga je policija uhvatila u švercu oružjem. U na drugoj strani grada. Nakon mjesec, dođe
sebi proizvođače petardi i vlast koja tolerira zatvoru je valjda došao k sebi i odlučio da na Džidžikovac obavijest da sam primljen
upotrebu svog tog smeća. Sve je zvučalo kao šverc i boks zamijeni za umjetnost. A onda na oba mjesta.
klasični pješadijski napad. Fuj! Očigledno je opleo o svom selu i farmi na kojoj je odra- Kada sam popunjavao te papire, nisam
sam s tim samo ja imao problem, ostali su stao, o brutalnosti djetinjstva i tučnjavama bio svjestan šta to znači. Nije mi se išlo iz Sa-
se zabavljali i veselili dočeku Nove godine. u kojim je učestvovao. Osjetilo se kajanje u rajeva. Na samom kraju devedesetih bilo je
Hladan znoj me oblio, morao sam otići da njegovom glasu, čovjek je proćerdao mladost baš “vruće” u gradu, svašta se dešavalo, bilo
se pljusnem vodom. u kojekakvim glupostima. Pitao me šta znam je sve samo ne dosadno. Ali odluka je sama
o Wimu Delvoyu, belgijanskom umjetni- od sebe pala. Ne znajući šta me čeka, pakirao
A samo koji dan prije sjedili smo moja ku koji je tetovirao svinje. Čuo sam za nje- sam se za život u nekom drugom gradu, na
supruga Leslie i ja na klupi ispred muzeja ga, ali nisam znao ništa konkretno. Joris se komunikaciju na nekom stranom jeziku. A
“Van Gogh” i umorni blejili u prazno. Pred zapjeni, poče mahati rukama i objašnjavati bio sam se spreman zakleti kako nikad neću
nama je stajala povisoka žena s ogromnim kako je ovaj njega pokrao, da je on navodno napustiti Sarajevo. Sa sobom sam ponio samo
grudima. Ne znam u šta je Leslie gledala, ja bio taj koji je prvi počeo tetovirati svinje i ono esencijalno, ne vjerujući u stvarnost de-
sam se bio zagledao u grudi. Zamišljao sam to pretvarati u umjetnička djela. A onda je finitivnog odlaska koji to nije ni trebao biti.
sebe kako nosim toliki teret. A onda, kao da opisivao svoje druge radove koji su bili na Nosio sam u sebi stvarnu želju za povratkom,
je neko dao znak, žena krenu prema nama. tom tragu. Pomislih kako veći komad buda- misleći da će dvije godine brzo proći, da ću
Prišla je i upitala: “Oprostite, poznajemo li le odavno nisam vidio. Zatim sam ja pričao se vratiti u svoj rodni grad.
se odnekud?” Potonuh iste sekunde od stida, o svom djetinjstvu i o svojim pizdarijama, o I jesu brzo prošle, ali umjesto povratka,
eto lekcije koja mi je u tom trenutku najma- godinama provedenim u ratu i o vlastitom uslijedio je novi odlazak, ovaj put preko oke-
nje trebala. Ali, umjesto očekivane frke, kre- artu, na šta je on garant pomislio kako veći ana, iz Amsterdama u “New Amsterdam”,
nu srdačan razgovor. Zvala se Leslie, kao i komad budale od mene odavno nije vidio. kako su nekada zvali New York.
moja supruga. I ona je Amerikanka. Živi tu Sinoć smo Leslie i ja napravili večeru,
u Amsterdamu godinama. Pričali smo naši- Sljedeći dan Joris nas je čekao u svom zavalili se u sofu, dan prije odlučili da doče-
roko i nadugačko o umjetnosti. Reče da je čamcu s velikim osmijehom na licu. Ukrcali kamo Novu godinu uz TV program, uz uo-
slikarica. Čekala je rodicu koja je kupovala smo se i krenula je magija. Plovili smo sati- bičajeni prijenos s Times Squarea, 7.192 ki-
neke drangulije u prodavnici. Nikad se ni ma amsterdamskim kanalima – posmatrati lometra daleko od Sarajeva. Ko će znati kako
s kim brže nismo sprijateljili. Pozva nas na grad iz te perspektive bilo je nevjerovatno – se to desilo, oboje smo nakon obilne klope
doček Nove godine u njenom stanu, kaže da pomislih kako bi super bilo da u Amsterda- klonuli i zaspali, nismo čuli petarde i buku.
je u tom dijelu grada jako veselo. mu ostanemo što duže. Dvadeset godina ranije, u hladnom Amster-
damu, bilo je potpuno suprotno, pljuskao sam
Sutra smo se našli na dogovorenom mje- Prilika se ukazala sasvim slučajno. Na se vodom u WC-u, pokušavao doći sebi od
stu, gdje je navodno najbolji kolač s jabuka- jednom partiju upoznah Hedwig, kustosicu silne pucnjave, opčinjen tim novim-starim
ma u Amsterdamu. Bila je gužva, ali smo koja radi organizaciju za “Manifesta”, pu- gradom. n
se nekako uvalili. Pojavio se i Joris, mo- tujuće evropsko bijenale umjetnosti koje se
mak naše novopečene prijateljice. Omanji i dešava svake dvije godine na drugom mjestu,
na kojem sam i učestvovao tog ljeta. Onda me
STAV 11/1/2018 45
