Page 50 - STAV broj 149

DRUŠTVO

sačuvana mi je noga. Sada sam 40% RVI. Očito nekome to nije odgovaralo. Kako je U pripremi akcije na Kalinoviku Čović
Svaka je akcija uspješna akcija ako se svi Rekić obučio jednu jedinicu, zamislite da je obučavao druge borce. Iako je bio slo-
vrate živi, to nam je komandant uvijek go- je tako osposobio dvije ili tri brigade na isti bodan, sutradan, 17. augusta 1992. godine,
vorio. Učio nas je i o Ženevskoj konven- način. Njega su jednostavno onesposobili krenuo je u akciju. “Išli smo kozijom sta-
ciji. Imali smo taj zakon i nikada ga kao da djeluje”, sjeća se Kiza. zom deminirajući teren ispred sebe. Ispred
pripadnici specijalne jedinice nismo pre- mene je bio jedan momak, na metar i po
kršili. Uvijek smo se prema zatvorenicima Pod Rekićevom komandom poginula udaljenosti, skidajući mine. I samo odjed-
ponašali fer i korektno, nikada nijednom su dva borca (Adnan Došlić Blondi i Samir nom, čitav život mi je prošao pred očima,
nismo ni pola ružne riječi rekli. Komandant Bećirević). Iako je svaka pogibija i ljudska padam na lakat i na kuk. Momci prilaze
nam je uvijek naglašavao da se prilikom žrtva golema, s obzirom na srazmjer akcija da pomognu, ja im govorim da paze jer me
napada na, primjerice, sela, nikada civili i opasnosti pod kojim su djelovali, to je za- mina digla, a kako su oni prije mene prošli
ne gađaju i ne ubijaju, da se ne ruše nika- pravo mali broj. Svi će Rekićevi specijalci tuda, samo Bog zna. Kad su došli do mene,
kvi objekti i da se striktno fokusiramo na potvrditi da je to bilo moguće zbog dobre vidjeli su da je šest mina ispod mene. Ni
vojne ciljeve. Mi nikada nismo napravili obuke, a zatim i stručnog komandiranja jednu nisam aktivirao! Kad sam to shva-
nijednu mrlju, i to je ono što ja ovdje že- u kojem borac nije bio izlagan nepotreb- tio, tražio sam od momaka da mi daju dvije
lim istaći. Poznavajući komandanta, u sve noj pogibiji. bombe i pištolj i da se povlače bez mene.
optužbe usmjerene prema njemu ne vje- Dvanaest momaka, prosjek dvadeset go-
rujem, jer sam od samog početka s njim i SEAD REKIĆ JEDINI JE ČOVJEK dina. Nisam htio da ugrožavam njihove
znam o kakvom se čovjeku radi. Oni pišu ZA KOJIM BIH JA KRENUO, živote. Ali nisu htjeli da čuju! Na tu smo
da je on imao neko kodno ime Gavran i I NI ZA KIM VIŠE se liticu penjali nekih šest-sedam sati, a
da se neprijatelju javljao Motorolom. Ma, mene su odozgo snosili punih dvanaest sati.
gledajte, ja sam stalno imao Motorolu uza To potvrđuje i pripadnik jedinice Dido Čim je čuo, Sejo je došao na izvor Bistrice,
se i stalno je bila upaljena. Nikad u svom Zikrija Čović. “Kad sam vidio kako taj da me dočeka dok su me izvlačili. Snijeli
životu, i pred svima ću ovo reći, nisam čuo čovjek radi, kako pristupa borbi i koliko su me u Dejčiće. Sjećam se, razmotavaju
za nešto takvo. Kasnije sam samo iz me- vodi računa o svakom borcu, znao sam da mi zavijenu nogu i on iznad mene plače.
dija čuo za Gavrana i neka druga šifrirana je to to. Jer, on je meni ranije zaprijetio da Vidiš kost, nema krvi. Noga se mora sje-
imena. Ustvari je Rekić svojim manirima ni jednom vojniku ne smije faliti dlaka s ći, a mene u svemu tome bole rebra. Sejo
i svojom pojavom mogao biti žarište i mo- glave, a kamoli da neko pogine, što ranije je bio sa mnom, hrabrio me kao otac. Taj
gao je zapaliti i motivirati još dvije ili tri nisam doživio. Kad sam došao u Rekiće- osjećaj, da vidiš svog komandanta da te
brigade koje bi oslobodile grad Sarajevo. vu jedinicu i pristupio obuci, mislio sam ne ostavlja bez obzira na situaciju u kojoj
da ću bez duše ostati, kako je žestoka ta
obuka bila”, kaže Čović.

Fikret Ćuskić, general Armije RBiH u mirovini

Ne poznajem nijednog KOSovca koji je stavljao glavu
u torbu i vodio ljude na prvim linijama

Sreo sam ga i upoznao tokom rata na Igmanu. Vidio sam da se Fikret Ćuskić
ubacivao u dubinu neprijateljskog teritorija, da je upoznat sa svojim
neprijateljem i njegovim položajem. Uvidio sam da na jedan veoma reći da ne poznajem nijednog KOS-ovca koji je stavljao glavu u tor-
specifičan način pristupa oružanoj borbi, što mi se svidjelo. Prvu bu i vodio ljude na prvim linijama, koji je ranjavan i svojim primjerom
saradnju smo uspostavili kad smo razmijenili naoružanje. Tačnije, ja pokazivao da je spreman poginuti sa svojim borcima. Vidio sam da
sam jedan dio naoružanja dao njegovoj jedinici, a radilo se o puš- Rekić predvodi svoje ljude u akcijama i stavlja glavu tamo gdje dru-
kama M-48 s optikom. Diverzantska jedinica ‘Dido’, koju je on pred- gi ne bi pomislili da priđu, a to nije nešto što bi radio ijedan agent ili
vodio, dojmila me svojom hrabrošću, profesionalnošću, planiranjem špijun. Koliko god je Bosna bila čudo u ratu, tako je čudo i u miru.
i pristupom svakoj akciji, što se isplatilo i što je vidljivo u rezultatima Danas imamo ‘heroje’ koji su ratovali tri mjeseca, a tri godine ih nije
koje je ta jedinica ostvarila. Mi nismo bili ravnopravni s neprijateljem u bilo u Bosni. Ja imam jednu tezu, koja se pokazala kao dobar test za
frontalnom ratovanju jer nismo imali naoružanje kakvo su imali oni, pa sve te heroje. Radi se o tome da li su oni, ti koji su unovčili svoje ‘he-
smo to morali nadomještati različitim manevrima, izborom pogodnog rojstvo’, spremni doći među svoje ljude. Tu vidite ko je zaista heroj, a
vremena za akciju, i tako dalje. To je Sead Rekić znalački razumio i ko se samo tako predstavlja. A Sead Rekić je i danas među svojim
mogu reći da je on prvi u Bosni i Hercegovini kod kojeg sam primi- ljudima, s kojima je bio i na prvim linijama odbrane.
jetio da na taj način razumije rat i poziciju svoje jedinice naspram ne-
prijatelja. Kasnije sam u nekim od borbi kod Jajca, u srednjoj Bosni,
i sam koristio te metode. Kasnije je Rekić sa svojim diverzantskim
odredom učestvovao u ofenzivnim borbenim dejstvima u sastavu 7.
korpusa kao pretpočinjena jedinica, a prilikom oslobađanja Donjeg
Vakufa, Komara i u sklopu Vlašićke operacije. General Alagić je po-
sebno poštovao Seada Rekića zbog njegove hrabrosti i sposobno-
sti i cijenio kao izvrsnog komandanta, tako da ga je i lično tražio da
svojom jedinicom učestvuje u borbama sa 7. korpusom u Bosanskoj
krajini. Rekić je bio veoma poštovan i cijenjen starješina Armije RBiH
kojeg je posebno krasila hrabrost i sposobnost, bio je istinski i pra-
vi ratnik koji je samo šutio i borio se. Kamo sreće da smo imali više
takvih komandanata. Što se tiče optužbi na Rekićev račun, mogu

50 11/1/2018 STAV