Page 65 - STAV 81 22.009.2016

susret nedžada iBrišimOvića
i vÁclava Havela u pragu

Fotografija: Fuad FOČO

Zlatna Praha. Vltava. Hradčani. Maestro je u offu improvizirao na kla- i veleposjednik, kiselio je kostobolne noge u Trebižatu ili ispod svog
viru tražeći evergrine iz šezdesetih. Nedžad i ja ustuknemo, bez hra- vodopada na Kravicama. Pušio je zlatnu škiju dok su mu brčići duhana
brosti da gledamo taj dvorski raskoš zlata i kristala ni na stolovima rasli između zuba”, rekoh, upozoravajući ih na svoju plavu krv, ali nisu
– gladne oči! – srebrne ovale sa šatobrijanima, punjenim patkama, izgledali impresionirani mojim aristokratskim porijeklom. “Dešavalo se,
knedlama od avokada, salatama od palmine srčike, pastama i laza- kažu, da zaspi s cigarom na rubu usana, a da ga probudi dim s plahte ili
njama od plodova mora i vina iz berbi najboljih godina. Nedžad po- miris osmuđene dlake na bradi. I zaista, umro je u stotoj od raka pluća.”
mno izvadi jednu cigaretu iz unutrašnjeg džepa sakoa, pomiriše je i “Inače, da nije toliko mnogo pušio, taj plemić bi vjerovatno još bio živ”,
lizne uživajući u svim njenim blagodatima. Havel nam priđe s čašom naruga mi se Nedžad, ali ja, umjesto da uzvratim, krotko kimnuh. “Kao
bijelog vina i ponudi nas Marlborom, a Nedžad, zatečen, uzvrati s Dri- Utnapištim”, rekoh pomirljivo. Nedžad je shvatio moju namjeru u kom
nom. Nije mu davao manje. Havel znatiželjno uze cigaretu i povuče pravcu želim usmjeriti razgovor. Radovalo ga je sve što ga je podsje-
dim, jedan od onih ekoloških, do peta, ne izbacujući ni dašak. “Gle, ćalo na djelo koje je pisao već tri decenije i koje će na kraju imati četiri
dobra!”, reče. “Ugrize čovjeka za srce.” “Da sam mogao sanjati da stotine debelih stranica. Imao sam povlasticu čitati roman koji je kanio
ću Vas upoznati, rado bih Vam ponio jedno paklo sarajevske Drine obuhvatiti svekoliko iskustvo, i to u fazi kada nije bio dosegao ni trećinu
upakovano u kunzdruk bibliofilskog izdanja Tihog Dona”, rekoh. “Za- konačnog teksta, ali već je bilo bjelodano da je riječ o velikom zamahu i
nimljivo?”, reče Havel. “Kada sam jučer iz opkoljenog Sarajeva došao značajnoj zamisli. Brižno se ophodio prema svom čedu, s prihvatljivom
u Prag, najviše me je opekla slika raskoši jedne trafike pune novina i dozom stvaralačke mistifikacije: u ratu je deponirao u trezor tu nezavr-
finih cigareta”, rekoh. “Osim toga, nećete vjerovati da se sarajevska šenu verziju Vječnika, da ga sačuva od smrti ako njega odnese. “Eto,
djeca boje... narandži.” “Narandži?”, upita Havel začuđeno, pa sam zar ne primjećujete da svaki čovjek na kraju mora otići iz nekog uvjer-
morao dvaput ponoviti. “Narandži, narandži! Kada je početkom ove ljivog razloga”, reče Havel i povuče duboki dim. Brčići iznad usana bili
godine odnekud došla milosrdna isporuka narandži, naša djeca su se su mu već poprimili boju hrđe. Nijedan bijeli zub.
preplašila njihove opasne vatrene boje...” “To je strašno!”, reče Havel.
“Cigareta je, srećom, uvijek bilo!”, reče Nedžad, kao da hoće situaciju * * *
unekoliko učiniti dostojanstvenijom. “Govorim Nedžadu da bi morao Drugi put sreli smo se u Sarajevu, nekoliko mjeseci kasnije. Ne vje-
smanjiti barem za dvije kutije dnevno, pa svesti tu opaku nevolju na rujem mnogo u vrijednost protokolarnih susreta, ali kada je Havel do-
jedno, razumno paklo... Ode čovjeku život!”, uzvratim mu prijekor. “Ne putovao, s radošću sam otišao u Kamerni teatar 55 s namjerom da
mora se jesti, ali pušiti... Eeee, pušiti se mora”, reče Nedžad. “Uosta- ga vidim i eventualno pozdravim, posve siguran da se ne može sjetiti
lom, kako ću pisati ako nema dima?” “Da, književne slike uvijek su našeg praškog susreta. Nakon razgovora s publikom, Havel je krenuo
jasnije s malo dima”, reče Havel. “Iako, bilo bi lijepo tri kutije dnevno prema izlazu. “Znači, sretno ste se vratili kući”, rekao je Havel srdačno,
svesti na jedno paklo. Zacijelo pretjerujemo!” “To bi za obojicu bila prilazeći kao da smo se maločas rastali. “Eto, a sada sam ja Vama neka
razumna odluka. Jedno je paklo sasvim dovoljno čovjeku”, predložih vrsta domaćina”, rekao sam i pružio mu na dar paklo Drine upakovano
razumno rješenje. “Evo, ja sam na jednom jedinom paklu i – šta mi u kunzdruk bibliofilskog izdanja Tihog Dona. “Jedna od Vaše tri kutije
fali!?” “Znate, kada zapuca, od straha počnem pisati pjesme – ja koji dnevne doze otrova.” Zvaničnici su se nagurivali oko njega grubo gle-
nikada nisam pisao pjesme! – a cigare palim jednu o drugu”, objasnio dajući slučajnika koji bahato kvari protokol i obraća se visokom gostu
je zabrinuto Nedžad. Imao je dubok glas, pogodan za crnačke duhov- prisno i srdačno kao stari znanac. Ipak, Havel je zastao i naborao čelo.
ne pjesme. “Kutija šibica mi može potrajati mjesec, i duže.” Kažiprstom je kuckao u moj rever kao da se nečeg prisjetio. “A onaj ro-
Bili su u neprikrivenom savezništvu protiv mog ultimativnog stava da man o kojem ste mi podrobno govorili”, reče s olakšanjem, “onaj kojeg
nije zdravo pušiti više od jedne razumne kutije cigareta na dan umje- ste pisali toliko dugo?! Vječnik?! Završili ste ga?”
sto njihovih tri, ali oportuno odlučih da ne pravim diplomatski incident,
nego da im se pridružim. Ionako, stajao sam između dvaju velikih pisaca Odlomak iz romana “Dagmar” Zlatka Topčića
kao šampita među kuglofima. “Moj pradjed Zaim-beg Selimić, hadžija (Opis utemeljen na stvarnim događajima“)

STAV 22/9/2016 65