Page 72 - STAV 81 22.009.2016

STAJALIŠTA

UOčI PETKA
Doba ometanja

povedi i hodžinicu

sa sobom

I dok su hodža i hodžinica konzumirali svoj halal, dok su, takoreći,
obavljali svoju vjersku dužnost, neko samo bahnu. Šefika, starija
džematlijka, dosadna kao čvor, stajala je na vratima dok su se oni
Piše:
Samedin KADIĆ raspetljavali iza kauča

J esam li stao da klanjam – ili dreči rastrojen čovjek. S obzirom na (nametnuti) čitalo sve što se moglo posuditi, mada vi

ovdje možete sami upisati izraz, riječ ili
mobitel, ili je neko pritisnuo zvono
diskontinuitet koji živim – još sam i dobar.
na ulaznim vratima, ili neki silni ju-
Ali ja sam samo malehni dio šireg pro-
i vjerodostojnije zvuče – sve je dopušteno
nak zove s ulice, ili je dijete na putu blema, samo potrošna supstanca u duhu sintagmu koji su vam po volji i ljepše vam
prema rerni. Rijetko klanjam vakat u ko- vremena. Sredstva komunikacije postala pošto se radi o halal-raboti. Nema potrebe
madu. Rijetko oćejfim na serdžadi. Pre- su gospodarima našeg dnevnog vremena: da se lažemo, jedan musliman i muslimanka
kidam između kijama i ruku’a ili sedžde i konzumiraju nas kad im zatrebamo. Tro- koji su braku mogu raditi što hoće, a i mi
sedžde, pa se vraćam i ponovo započinjem, šimo se brže i intenzivnije nego prijašnje to možemo nazivati kako hoćemo, već pre-
ali bez one prvotne inspiracije; a kad mi generacije jer je naša potrošnja usitnjena, ma afinitetima i manirima. I dok su hodža
je mrsko prekidati, onda išaretim, mašem razmrvljena, neprimjetna i, stoga, sveraza- i hodžinica konzumirali svoj halal, dok su,
rukama kao birvaktile naše nane, skidam rajuća. U knjizi Svijet je ravna ploča: globali- takoreći, obavljali svoju vjersku dužnost,
jednom rukom dijete sa stola, učim naglas zirani svijet u 21. stoljeću Thomas L. Fried- neko samo bahnu. Šefika, starija džema-
da skrenem pažnju, hvatam oborene vaze, man, hiperglobalist poput Georgea Sorosa, tlijka, dosadna kao čvor, stajala je na vra-
čaše, bokale; pa onda taj sinkretizam isku- navodi devet sila koje su prouzročile glo- tima dok su se oni raspetljavali iza kauča.
pljujem jednom apatičnom sehvi-sedždom, balizaciju ili, da upotrijebimo njegov izraz, “Selam alejk, efendija, ja te došla zva-
a sve mislim: nema od ovoga ništa. Mogu “poravnavale” svijet: veći dio tiče se uspona ti kod mene na mevlud u petak navečer.”
na prste nabrojati namaze iz posljednjih sredstava informiranja i komunikacija i nji- Nosila je aparatić u uhu i redovno mu
godina koji nisu bili u najmanju ruku du- hove potpune hegemonije. Friedman naše pravila mikrofoniju u džamiji. Ali nije
biozni i makar malo fragmentirani. doba opisuje sintagmom “doba ometanja”: joj valjda sad trebalo crtati.
Divna su to vremena bila kad je čovjek više niko nigdje (ni na planini, ni u džun- “Dobro, samo izađi!”, gestikulira efen-
mogao zanijetiti i staviti svijet u zagra- gli, ni u džamiji) ne može polagati pravo dija rukom ljutito.
du; potonuti u more spoznaje i vinuti se na svoj intimni, blaženi, eskapistički mir. I Šefika izađe.
na minijaturni mi’radž. Ima tih priča o Ali, ali, ali... Možda je zapravo uvijek Nije mogao vjerovati! Kad mu je ono-
pobožnjacima koji bi se toliko predali u tako bilo. Uvijek se neko nekome miješao mad upala Ramiza dok je u šorcu gledao
namazu da ne bi primjećivali gmaza koji u frekvenciju, upadao u intimni prostor i utakmicu i pitala ga hoće li kupiti po-
je upravo puzao prema njima. Sad nema kvario mu ćejf. Zanimljivo je dokle to samo njavu, umalo joj nije opsovao i ponjavu i
zmija, ali imaju mobiteli. može ići! Priča jedan efendija, u povjerenju, onoga ko je istka, ali sada, sada nije imao
Isto mi je kad uzmem čitati. Kad je u živoj žuči, kako se jednog tmurnog jese- riječi. Sad je bio go pod dekom iza kauča.
najzanimljivije, kad se koncentracija ko- njeg popodneva – davno, davno, još dok je Život mu se zgadio.
načno probudi, na pola rečenice, pred sami službovao na jednom našem selu – vratio Ali, šta da se radi, već se bio ubarabatio,
kraj pasusa, uskaču padobranci brutalno s ikindije i zatekao kuću tihu kao poslije nije džaiz ostavljati posao napola, te kre-
kidajući cijele procese: mentalne, imagi- granatiranja: djeca su otutnjala na igrali- nu da završe – uz stanovite motivacijske
nacijske, emotivne. Ne znam je li Barthes šte, povjetarac je nježno milovao zavjesu na napore – ono što su počeli. Zaora hodža
ovo imao u vidu kad je plauzibilnog či- prozoru. Osmjehnuo se zavodnički ženi – svoju njivu ponovo, da se nadovežemo na
taoca stavljao na interpretacijski pijede- koja je upravo bezuspješno pokušavala od- jednu metaforu iz plemenitog Kur’ana,
stal. Čitalac je kao paučina, pokida ga ko vrnuti vražiju teglu bestilja koju je zatvorila kad neko ponovo upade na vrata. Hodža
prvi naiđe. njegova majka – i nije mnogo prošlo, a oni opet odbaci plug i hitro nabaciše deku
I sa svim mi je tako: utakmica, film, su se našli u ljubavnom zagrljaju. Kažemo preko sebe. Opet Šefika!
popodnevno spavanje, kahva s prijatelji- “ljubavni zagrljaj” iz čiste nostalgije za lju- “Zaboravih ti reći da povedeš i hodži-
ma. Nije ni čudo što sam ovako i ovoliko bavnim romanima iz ratnih dana kada se nicu.” n

72 22/9/2016 STAV