Page 17 - STAV broj 383 - 384

“Krenuli smo i nabasali direktno na četnički rov. Prepali smo jednog koji je spavao i on
je skočio, počeo je psovati i pucati. Bježali smo, a nismo znali ni gdje bježimo. Čujemo
ga kako viče: ‘Cvjetine, eto ih! Presijeci im put!’ Nas dvojica smo se izgubili. Srce mi je
sišlo u pete od straha i mislio sam da je to kraj mog života.”

spasiti kada je s jedne strane došla grupica četnika. Ni ja više ni- međusobno dozivaju. Bili smo između dva rova. Maskirali smo
sam znao šta ću. Plakao sam. Fizički i gladan više nisam mogao se lišćem i primirili. Vidimo ih kako dolaze, hodaju, jedu... Da
dalje. Bila je neka njiva, jedni hoće da idemo, drugi neće. Rođa- je dočekati noć da nas ne primijete pa da izađemo. Jeli smo neke
ka molim da ide sa mnom, ali on je smatrao da nemamo šanse. bobice i 28. septembra, kada su se ispucali i otišli u zemunice, mi
Nas pedesetak sletjelo je u potok i jedan nas je čovjek preveo u smo nastavili naprijed. Bilo nam je lakše. Ostavili smo njihovu
Dolinu, odakle smo vidjeli sve do igrališta u Kasabi. Tu smo se liniju iza leđa, odmorili na jednoj njivi. Počela je kišica. Svitalo
zadržali sedmicu. Vidjeli smo sve četničke pokrete i bilo je ri- je i pred nama se ukazalo selo. Prošli smo kroz selo Markovići.
zično, jer su nas mogli uhvatiti, a nadlijetali su nas i helikopteri Ja kažem naše selo, Mirsad govori da nije. Mi stojimo. Jesmo li
iz smjera Milića. Koristili su i UNPROFOR-ove transportere. ugledali slobodu nakon toliko dana. Neko je viknuo: ‘Stoj, ako
Uglavnom, 24. jula prešli smo put i ubacili smo se u Cersku, gdje si hodža, hajde naprijed, ali pazi ima mina.’ Ja razmišljam, kako
smo zatekli još naših ljudi. Tu je već bilo lakše. Zadržali smo se to da neko zna da ću doći. Poslije mi je taj čovjek rekao da su
dvadesetak dana. Voće je počelo sazrijevati. Jeli smo sve što smo dva dana prije prešla ona naša dvojica momaka i rekli su da do-
nalazili u prirodi”, kazuje Hrnjić. lazimo, ali nisu znali s koje strane ćemo doći. Tog 29. septembra
ugledali smo slobodu.”
“AKO SI HODŽA, HAJDE NAPRIJED” Koliko ih je vodila želja da žive, više su puta padali u be-
Neprijatelji su došli po njih 13. augusta. Neke su uhvatili, znađe. Primljeni su u Tojšićima od strane Armije RBiH i po-
a neki, uključujući Hrnjića, uspjeli su im pobjeći. Bježao je ka licije. Trojica braće i Hrnjićev otac nisu preživjeli Genocid u
Kamenici s prijateljem, gdje su ostali do 11. septembra, noću u Srebrenici... n
garaži u selu Čikarići, a danju su se krili u šumi. Tog 11. septem-
bra posljednja je grupa od petero mladića morala napustiti selo.
Krenuli su kroz šumu, stigavši u Gornje Hajvaze. Spustili su se
u Donje Hajvaze, pretraživali su kuće u potrazi za hranom, ali
jedino što su našli bila je glavica luka i malo užegnutog graha.
Nisu znali put i lutali su noću. Upali su u polje žita, odakle nisu
znali izaći, a kada su našli izlaz, bili su u naselju Šarci. Vidjeli
su babu i djeda na terasi, a pred drugom kućom bio je pas. Bili
su na udaljenosti od tridesetak metara i nadali su se da pas neće
zalajati. I nije lajao. Tražili su rijeku Spreču, koja bi ih, mislili
su, dovela do Kalesije, ali su otišli u pogrešnom smjeru. Tako su
lutali. Vidjeli su kako neprijatelji haubicama tuku linije Armije
RBiH u Memićima. U toj su se šumi krili petnaest dana.
“Jednog su nas dana primijetili i zagalamili su. Jedan nam se
momak odvojio, Hasan iz Drinjače, ali je Bog dao da je preživio.
Nas četvorica smo se razdvojili u parove. Išli smo da vidimo gdje
su linije. S tog smo mjesta vidjeli Osmake. Dvojicu drugih moma-
ka sam uputio i oni su prošli četničku liniju i ušli u Zukiće, gdje
ih je jedna nena nahranila. Oni su prošli istu večer, a moj jaran
Mirsad Musić iz Cerske i ja smo se krili kraj mezarja u Mahali pa
smo išli prugom i primijetili naseljene kuće i došli pod Osmač-
ki most. Odmorili smo malo kraj rijeke. Prošlo je jedno auto s
upaljenim dugim svjetlima i, kada je ono otišlo, mi smo krenuli
polahko, no izgubili smo se i opet zalutali među četničke rovove.
Umorni od puta i koračanja korak po korak, 26. septembra magla
se spustila u gluho doba noći i vidjeli smo trojicu četnika na ze-
munici. Nekako smo pregurali dan da se ne odamo. Pratili smo
malu, čudnu rječicu, koja se pojavi pa nestane poput ponornice.
Neki je putić vodio u šipražje i, kada sam zakoračio, propao sam
u poljski bunar koji nije bio dubok, pa me ovaj mladić izvukao
brzo. Četnik nas je čuo i počeo vikati: ‘Ko je, stoj’, a mi smo po-
čeli bježati. Vidjeli smo da su Memići ostali baš daleko. Krenuli
smo i nabasali direktno na četnički rov. Prepali smo jednog koji
je spavao i on je skočio, počeo je psovati i pucati. Bježali smo,
a nismo znali ni gdje bježimo. Čujemo ga kako viče: ‘Cvjetine,
eto ih! Presijeci im put!’ Nas dvojica smo se izgubili. Srce mi je
sišlo u pete od straha i mislio sam da je to kraj mog života. Puče
grana na zemlji, kad vidim, to je Mirsad. Opet smo se spojili i
sakrili u neku živicu. Kada je svanulo, čujemo neprijatelje da se

STAV 8/7/2022 17