Page 12 - STAV broj 383 - 384

SREBRENICA (1995–2022)

trenutka bio za akciju i da se za tom iskre-
no zalagao”, ali da je to “kočio neko iznad
njega, general Janvier ili Akashi, a moguće
i generalni sekretar UN-a Butros Ghali”.
Zaključak da su komandanti NATO-a
smatrali da treba izvesti udare po srpskim
snagama oko Srebrenice i Žepe, a da su ih
u tome sprečavali najviši autoriteti UN-a,
u povodu naprijed navedenog razgovora s
generalom Smithom, Izetbegović je obra-
zložio s nizom činjenica: da je januara 1994.
godine “francuski general Jean Cot, koji je
jedno vrijeme bio zapovjednik UNPRO-
FOR-a u Bosni, izjavio u ‘Le Mondeu’ da
je više puta zahtijevao od Butrosa Ghalija
odobrenje za zračne napade, ali da je ge-
neralni sekretar to odbijao”; da je “mnogo
godina kasnije” u intervjuu za Avaz 8. 7.
2000, u povodu pete godišnjice tragedije,
general Joulwan, komandant NATO snaga
za Evropu, izjavio da je NATO u vezi sa
srpskim napadima na Srebrenicu bio “za-
brinut zbog neodlučnosti UN-a da zatraži
upotrebu naše vojne sile, mada se radilo o
jasnim kršenjima zaštićene zone”. Pored njega (Izetbegovića) “general Smith 9. jula STANJE U SREBRENICI U VRIJEME
toga, Izetbegović je ukazao da je “danas kasno navečer nazvao” da mu “saopći vi- TRAJANJA NAPADA I NEPOSREDNO
poznato da su u vrijeme srebreničke kri- jest da je zračna akcija NATO-a naređena POSLIJE
ze avioni iz baza u Italiji bili poletjeli i da i da će uslijediti sutra rano”; da misli da je U Sjećanjima je Izetbegović naveo da
su vraćeni s pola puta”. “general Smith bio korektan vojnik i da ga je iz “velikog broja telefonskih razgovora”
“Ispitujući” po odluci Generalne skup- je bilo stid neodlučnosti političkih lidera koje je “obavio između 7. i 11. jula” ste-
štine UN-a “okolnosti pada Srebrenice u UN-a, koji su pristali da trpe nasilje pa i kao “utisak” da su stanje u “napadnutom
ljeto 1995. (...), načelnik za civilne poslove poniženja vojnika Ujedinjenih nacija od gradu obilježavali panika i dezorganizaci-
misije Ujedinjenih nacija za Bosnu i Her- srpskih generala”; te da se “nažalost” nisu ja”, da je “kasnije saznao da su se mnoge
cegovinu David Harland u razgovoru 16. 7. ispunila ni Smithova ni njegova (Izetbe- manje jedinice i pojedinci hrabro borili
1999. godine Izetbegovića je pitao “zašto, govićeva) očekivanja zračnih udara, jer su do smrti”, ali da smatra da, “počev od 9.
po mišljenju vlasti RBiH, UNPROFOR “više instance UN-a, ili nekih drugih sila, jula, jedinstvene komande više nije bilo”.
nije uspio primijeniti svoj mandat odvra- odlučile drugačije”. Ukazao je da je “u samoj Srebrenici stalno
ćanja napada na zaštićene zone Srebreni- Također u razgovoru 16. 7. 1999. go- tinjao sukob između civilnih i vojnih vla-
ce i Žepe, da li su vlasti bile iznenađene dine David Harland je pitao Izetbegovi- sti”, da “u svakom slučaju sloga nije bila
takvim neuspjehom” i da li su UNPRO- ća zašto je, “prema mišljenju vlasti RBiH, na visini trenutka”, te da je takvo stanje
FOR-ovi “planovi pretpostavljali ovakav UNPROFOR pozvao na značajne zračne “djelimično rezultat psihološke situacije
neuspjeh”, Izetbegović je odgovorio da se napade NATO-a 29. augusta 1995. godine, u zatvorenom gradu u kojem se krajnje
“UNPROFOR uvijek pravdao da nema kada to nije ranije učinio”, odnosno da li teško živjelo”.
mandat za upotrebu sile”; da su vlasti bi, “po mišljenju vlasti RBiH, takvi zračni “Vijest o padu” Srebrenice, odnosno
RBiH, “kada su Srebrenica i Žepa progla- napadi bili vojno ili politički korisni da su vijest o “zauzimanju grada”, što je zna-
šene zaštićenim zonama UN-a, vjerovale da upotrijebljeni u augustu 1993. (Igman), u čilo da je srpska vojska “postigla cilj”,
će UNPROFOR koristiti svoje ovlaštenje februaru 1994. godine (Sarajevo), u apri- Izetbegović je čuo kada se nalazio u Ze-
da zatraži zračnu podršku NATO-a”; da je lu 1994. godine (Goražde) ili u julu 1995. nici od “generala Delića”, s kojim je bio
to UNPROFOR “mogao i morao učiniti godine (Srebrenica i Žepa)”. Izetbegović u “neposrednoj i stalnoj vezi”. Obavije-
jer je rezolucija Vijeća sigurnosti o zašti- je odgovorio da se “svi slažu, i mi u BiH šten je da je “iz Srebrenice autobusima
ćenim zonama u BiH bila donesena pozi- i odgovorni ljudi u svijetu, da su napadi evakuirano oko dvadeset hiljada žena i
vom na Poglavlje VII Povelje, što znači da koncem augusta 1995. zakasnili barem tri djece”, a da se “duga kolona muškaraca
će biti, ako to bude potrebno, provedena i godine”, a da je do njih “konačno došlo” praćena vojskom probijala danima prema
uz upotrebu sile”; da su vlasti RBiH imale jer je “izgleda čaša prelila” pa da “svijet, Tuzli i Kladnju” i da su se “srebrenički
“sve razloge da vjeruju” u zračni odgovor kakav god je, nije to mogao više mirno po- borci koji su se probijali u pravcu Tuzle”
NATO-a “u slučaju robusnijeg napada smatrati”, što se može smatrati kao “jedan to činili “s više elana nego vojnici koji su
srpskih snaga na Srebrenicu i Žepu, pa razlog”, a da bi drugi “mogao biti procjena bili upućeni iz Tuzle prema Srebrenici”, o
je u vezi s tim pomenuo da i njegov sago- da je još uvijek moguć mir na osnovu kom- čemu je iznio “čisto ljudsko objašnjenje”
vornik (Harland) zna da je “takva odluka promisa” jer je “međunarodnoj zajednici da je “snažnija motivacija boraca koji se
bila donesena, pa povučena, pa opet done- odgovarao mir bez pobjednika i bez pora- probijaju ka spasu i sigurnosti od vojni-
sena, pa ponovo i konačno povučena” te ženih”, a da je “takav mir bio još moguć ka koji idu u susret opasnosti”. Ocijenio
da na pitanje zašto se to dogodilo “mogu u jesen 1995”, te da bi se “sljedeće godine je da su “četnici” pokazali “kukavičluk”
odgovoriti samo Akhashi i Janvier” jer možda mi odlučili da idemo do kraja”, što jer su “izbjegavali susret sa naoružanim
je “njima poznata ta igra koja se iza kuli- “svijetu nije odgovaralo, pa se odlučio na i dobro motiviranim borcima koji su se
sa odvijala 8, 9, 10. i 11. jula 1995”; da je vojnu i političku akciju”. probijali”, dajući “prednost susretu sa

12 8/7/2022 STAV