Page 55 - STAV broj 310

KRIVO SRASTANJE

Dok čekam kad će kiša stati
DVOJE PROFESORA

PRED BIROOM ZA

NEZAPOŠLJAVANJE

Može mu se. Dobro je uhljebljen, klasični je primjer “uspjele”
Piše:
Sadik IBRAHIMOVIĆ preobrazbe kolektivne svijesti, preobrazbe svega nenormalnog u
normalno i taj je nakaradni proces u ovom ojađenom gradu odavno
okončan, a svi mi koji smo prinuđeni dolaziti u ovu besmislenu
instituciju u njegovoj seljačkoj optici nismo ništa drugo do gubitnici,
očajnici, možda, čak, bića niže vrste. Eto, tako stvari stoje.

lazim u Zavod za (ne)zapošlja- Evo, izvolite karton, uz još jedno dužno – Da.
vanje i prilazim jednom od slo- izvinjenje! – I ja.
bodnih šaltera. – Prihvaćeno. I nemoj više ovo po- – Kolege, dakle?
U– Stavite masku preko nosa! To navljati, ne zbog mene, nego zbog sebe. – Da, da, jesmo... Nego, tužno je to
je propis – reče mi mlađahni namrgođeni Naići ćeš na nekog tankih živaca, pa neće gdje naš profesionalni put završava, zaista
službenik piskutavim ruralnim naglaskom. biti dobro. Jesi li shvatio? tužno... Umjesto da smo u školi, u nastav-
– Oprostite, zaboravio sam. – Jesam. nom procesu, silom prilika koje su nam
Stavljam masku preko nosa, a on me Izlazim vani. Kiša. Pljusak. Dalje ne drugi nametnuli, dolazimo u ovu, kako
i dalje namrgođeno gleda. mogu, kišobran nemam, a i da imam, rekoste, besmislenu instituciju, čekamo u
– Evo, izvolite, redovno javljanje – re- kući mi se ne ide. Nekoliko metara dalje, redu kao jadnici, niko nam ništa ne nudi,
koh i pružih mu karton, a zatim posegnuh također bez kišobrana, stoji žena, mojih trpimo poniženja, verbalna ili neverbalna,
za ličnom kartom u unutarnjem džepu. godina otprilike, ukusno odjevena i ne- svejedno, a sad još i ova kiša koja nikako
– Ne može bez lične karte, morate je tremice zagledana u imaginarnu tačku. da stane... Sve je tako sivo, depresivno...
imati, znate?! – Ovaj pljusak neće skoro stati – reče Ne rekoh ništa. Rado bih je pozdravio
– Evo, tu je, samo trenutak. i pogleda me. i otišao, jer žena je zaista depresivna, na
Pružih mu ličnu kartu, on je s obje – Izgleda. rubu plača i pomoći joj ne mogu, među-
strane poče pažljivo razgledati, baci kra- – Oprostite, ali, sve i da sam htjela, tim, kako pljusak ne jenjava, štaviše, sve
tak pogled na mene, pa zatim još jedan, nisam mogla ne čuti kako Vam se, baš je jači, ostadoh gdje jesam, šutke zagle-
kao da mu nešto nije jasno i reče: krajnje bahato, obraćao onaj službenik. dan u skoro neprozirnu vodenu zavjesu.
– Karton i ličnu kartu morate prilo- Pa, to je nedopustivo! – Čitam ponekad Vaše tekstove. Dobri
žiti skupa, znate?! – Njemu, očito, jeste dopustivo. Može su, ali uglavnom tužni – reče jedva čujno.
– Pa, eto, priložio sam, “znate”?! mu se. Dobro je uhljebljen, klasični je – I ja se katkad rastužim dok ih čitam.
– Ne, niste. Dali ste mi prvo karton, primjer “uspjele” preobrazbe kolektivne Naglo se okrenu i pogleda me, a u oči-
a potom ličnu kartu. To nije po propisu. svijesti, preobrazbe svega nenormalnog ma i na usnama zatitra joj blag osmijeh.
– I ja sam ga u ovom slučaju prekršio? u normalno i taj je nakaradni proces u – Hvala Vam.
– Jeste. ovom ojađenom gradu odavno okončan, – Na čemu?
– Dakle, baš sam ga onako muški skr- a svi mi koji smo prinuđeni dolaziti u ovu – Nasmijali ste me Vašom autoironi-
šio tako što sam Vam dao prvo karton, a besmislenu instituciju u njegovoj seljač- jom, a, evo, napokon i kiša prestaje. Sad
pet sekundi poslije ličnu kartu? koj optici nismo ništa drugo do gubitni- bih morala poći. Hvala Vam još jednom,
– Ne možete i ne smijete mi se obra- ci, očajnici, možda, čak, bića niže vrste. zahvalan ste sagovornik. Nadam se da
ćati tim tonom. Eto, tako stvari stoje. ćemo se ponovo sresti.
– I mogu i smijem. I, pride, želim od- – Ipak, dali ste mu do znanja da se – Hoćemo. Biro nam nikud neće
mah razgovarati s tvojim šefom. prema Vama na takav način ne može op- pobjeći.
– Zašto? hoditi. Uplašio se, koliko sam primijetila. – Baš tako. Doviđenja.
– Maltretiraš me. – Nažalost, morao sam. On i njemu Ona ode, ja nakratko zastadoh u ne-
– Ama, nema potrebe, zaboga! I, mo- slični samo taj jezik razumiju. doumici i, na koncu, ipak pođoh kući. A
lim Vas, oprostite, danas nisam baš nešto... – Vi ste profesor? i kamo bih drugo? n

STAV 11/2/2021 55