Page 64 - STAV broj 310

DRUŠTVO

Zapisi između ratova (55)
AGRESOR JE “JUNAK”

SAMO DOK CIVILE

BOMBARDIRA IZ ZRAKA

Znam, nemoćni smo, ali mi se branimo. Branimo se onim što

imamo. Žena do vrata ponavlja riječi: Dokle ovako, dokle ovako?
Piše: Amir HASANOVIĆ
Do nje djevojčica žmireći čvrsto rukama stišće stolicu na kojoj
sjedi. Svaki dio njenog sićušnog tijela trese se od straha i šoka.

utarnje sunce poskidalo je posteljinu uzbuna za opasnost iz vazduha, ne bi se Vojska je već odavno budna, ali civili,
mraka s orošenih proplanaka i raz- ljudi šalili s time.” žene i djeca, još spavaju. Herojski, onako
bacanih krovova podno zagonetne Na sam spomen avijacije dođe mi muka. kako samo oni znaju, avijacijom u ranu
Jplanine. Tek se počelo razdanjivati. Dobro znam kako to izgleda iz iskustva u zoru napadaju i bombardiraju selo!
Pored mog otvorenog prozora stablo lipe. Gradačcu. Povisok momak utrča u hod- Kakva je to samo buka, grmljavina,
Opojni miris širi se po cijeloj kući. Sinoć nik: “Momci, ustajte, brzo ustajte! Idemo lom! Tresu se prozorska stakla i pucaju,
smo stigli oko 23 sata u Zovik, a rano uju- u sklonište, dolazi agresorska avijacija.” zemlja podrhtava, jauče planina. Nemo-
tro krećemo u Rahić. Brzo skačemo, uzimamo oružje i osnov- ćan si da bilo što učiniš. Raznose kuhinju
Iako je jutro mirno, kao da se osjeća ne stvari i za tren smo na cesti. Momak škole u Zoviku, razvaljuju cestu u dužini
miris opasnosti. Kao da je svoje strune ra- nam pokazuje rukom prema kući iza koje od dvadesetak metara pored seoske trgo-
zapela kroz sve pukotine razrijeđene ma- je sklonište. Pretrčavamo i za čas smo iza vine. Javljaju radiostanicom da su avion-
gle što se podiže iz usnulog malog mjesta. kuće. Žene i djeca ulaze u sklonište koje skom raketom pogodili i srušili minaret
Nije se još dobro ni odjutrilo, kad izgleda kao dvije podzemne garaže. Iz- džamije u Rahiću, zapalili neko skladište...
se začu jauk sirene iz obližnjeg Rahića. mičemo se da pustimo prvo žene i djecu Ima i poginulih. Svi oni koji su se bilo
Odmah se nešto stegnu u grlu, srce kao i vojnike koji vode stare. gdje sklonili i oni koji su ostali zatečeni
da hoće iskočiti, osjećaš kao da je sve u Samo što sirena završi svoju simfoniju, znoje se i mole. Jedni upućuju molitve
tebi prazno i uništeno, osjećaš se potpu- pojavi se jato čeličnih ptičurina sa srebr- Allahu, a drugi drže krunicu i mole se uz
no bezvrijedno. Ležim naslonjen na zid. nim krilima, kao jastrebovi kad pikiraju “Oče naš”. Bruji u skloništu od molitvi.
Mahinalno pogledah u Suada. Ležao je na svoj plijen. Najprije kruže, a onda se obru- Dominiraju glasovi starijih osoba.
svojoj vreći za spavanje. Podiže se na la- šavaju i počinju istresati svoj smrtonosni Čim su se te ptičurine izgubile pre-
kat i naćuli uši. Tren poslije, pogleda me teret. Čuje se kuknjava s ulice. Strašne de- ma zapadu, s istoka nailazi novo jato. O,
i kratko reče: “Avijacija sigurno. Ovo je tonacije odjekuju uspavanim seocetom. Bože, zar opet? Javlja se isti osjećaj, ista

64 11/2/2021 STAV