Page 69 - STAV broj 310

APOKRIFNI FRAZARIJ

Smisao je svega u tom da se isključe vrijednosti

NAGOVJEŠTAJ

ODGOĐENE BUDUĆNOSTI

Svi smo u izolaciji. Nekad se to zvalo karantin. “Išaret” je oduvijek bio
karantin nad karantinima. Oaza u pandemijskoj pustinji. Za čim svi
Piše:
Irfan HOROZOVIĆ čeznu? Za gledalištem. I slušalištem. A oni su prazni. Za igrače. Za
skakače. Za bečke filhamorničare.

itav svijet živi kao jedan dio iz- – ? noć smo imali problem. Čula se lupnjava
gnanika koji su, zadesivši se na- – Više nisam znao ko sam ja. Čuvao i oglasio se alarm?” “Problem s prepara-
kon izgona na sigurnom, nasta- me je i pazio kao svoje vlasništvo. I često torom?” “Nema preparatora!”, oglasila se
Čvili čekati da nastave svoj bivši se ponašao kao otac. – A onda se posve glavna punjena ptica. “Kako to i... oni go-
život. U međuvremenu su, mnogima od otvorio. – Iza starog zamka, u kojem su vore...” “Naravno. Sami smo se preparirali.
njih, narasla djeca i, kao što to čine djeca, odsjedali važni državni gosti, bila je neka Onoliko koliko je potrebno.” I u snu sam
započela svoj život na svoj način, negdje konstrukcija, moderni zamak koji je jasno bio fasciniran. Čuvar muzeja bio je zado-
u bijelom svijetu, što njihovi roditelji ni- pokazivao senzibilitet svog graditelja. A voljan. “Vidite i sami. Svašta je ovdje zani-
kako ne mogu razumjeti jer su ostali tamo ipak je sve to podsjećalo na Disneyland. mljivo. Postavite pitanje i dobijete odgovor.
odakle su izgnani. Ili na Legoland. Kad sam ugrabio prili- Uvjeravam vas. Na mnogo šta mogu odgo-
Svi smo u izolaciji. Nekad se to zvalo ku, pitao sam šta je to. Odgovor me izne- voriti...” Vidio sam tad da moj mentor stoji
karantin. “Išaret” je oduvijek bio karan- nadio: “Muzej. To je muzej za naše goste, nešto dalje. Ličio je na zaljubljenog miša...
tin nad karantinima. Oaza u pandemijskoj kad imaju vremena. A istodobno i muzej Tad pogledah svog slučajnog pripo-
pustinji. Za čim svi čeznu? Za gledalištem. za razgovore.” Bogata je to zemlja, boga- vjedača malo bolje.
I slušalištem. A oni su prazni. Za igrače. ta, jedna od najbogatijih na svijetu. I li- – I šta?
Za skakače. Za bečke filhamorničare. jepa, naravno, kako ne bi i bila... (Tako – Ništa. Učinilo mi se sve to nekako
Kaže današnjeg vremena više niko ne je opisao gdje je bio.) Ušli smo u muzej neprilično.
prepoznaje kao kaže. Zašto? Zato što je jednog dana kad je nešto otkazano i uka- – Zaljubio se u Minnie Maus i šta?!
iza njih uglavnom kriterij arbitriranja, zalo se dodatno vrijeme. Bio sam pratilac, – U tome i jeste stvar. Nije u pitanju
odnosno vrednosni sud kojim se nameće naravno. Tad sam shvatio koliko smo se Minnie nego Mickey.
dogovoreni stav. Smisao je svega u tom da malo poznavali. Možda je u tom trenutku – Zaljubio se u tog miša i šta onda?
se isključe vrijednosti koje ne odgovaraju presudio ugođaj lovačkog prostora u kom Znam mnogo čudnijih stvari. Zar nisi
onima što arbitriraju. Tako drugorazred- se svako mogao podsjećati čega je htio. nakon toliko putovanja postao svjetski
ni ili trećerazredni štićenici i miljenici Iznad glave posjetilaca bila je punjena čovjek?
dolaze do kratkotrajne papirne ili kakve ptičurina raširenih krila koju je ponosni – Jesam, ali nikad nisam na to ni po-
druge slave. majstor unutrašnje arhitekture stavio na mislio. Miš mu piše pisma, a i on njemu.
Ušao je naočit momak. Pogledao nao- to mjesto. Više puta sam se okrenuo da – Sjenar je spretan kameleon.
kolo i onda prišao te pitao je li slobodno. ga pogledam kao da se plašim. – Opsjenar.
Naravno. Nisam ga odmah prepoznao. Govorio je istinu, znam, iako sam bio – Kako ti kažeš...
Sjeo je za stol i predstavio se. Dugo jedanput samo u glavnom gradu te zemlje. – Ne razumiješ, zar ne? Prepozna-
ga nisam vidio. Otkako je bila žalost za – Poslije smo se vratili u zamak. Sva- li su se.
njegovim ocem. Sin je mog starog i do- ko je sjedio sa svojim uspomenama. “Bio – I to se događa...
brog prijatelja. je to najljubazniji miš kojeg sam ikad vi- – Kao da mi otac govori.
Bio je sjena. Putovao je sa svojim Sje- dio...” Tako je rekao. Zaista tako. Nisam – Možda si zato i želio razgovor. Po-
narom. Mogao si ga vidjeti na službenim mogao vjerovati da to čujem. treban ti je očinski savjet. Ne savjet ono-
i novinskim fotografijama odmah iza nje- Ponekad, kad si u snu, vidiš stvari u ga koji je glumio oca i iznevjerio te. Tako
ga. Inteligentan momak, poznavalac jezi- koje je teško povjerovati. A ja sam se vra- osjećaš. Zato ga i zoveš Opsjenarom.
ka i koješta još potrebnog za posao koji tio tamo gdje smo bili taj dan. Onaj je bio – Možda.
je obavljao. Nisam mogao vjerovati da je tamo, a iznad njega je ptičurina otvarala I ode.
to isti onaj dječak bistrog pogleda kojeg krila. “Pokretna su im krila?” “Naravno. Izgledao je, zbog nečega, zadovoljan.
sam zadnji put vidio na pokopu. To je dodatni element, ali bitan. Nije jed- Iako uvijek razmišljamo o budućnosti,
– I dalje si mu sjena? nostavno održavati muzej. Uostalom, krila jer smo radoznali, vizionarski nadahnuti,
– Službeno jesam. su uglavnom nevidljiva. Tu su zbog zraka. ostajemo u Sad i ne možemo odgovoriti
– Sjenar sad malo putuje. Mislite da će biti interesa kod vaše dele- šta će biti u Sad. To je početak budućno-
– Svi sada malo putuju. A njega bi gacije.” “Ne mogu to reći. To se nikad ne sti. A šta na to kaže filozofija budućnosti?
možda bolje bilo zvati Opsjenar. može reći. Znate i sami – uvijek nešto iskoči U bilo čijem tekstu? Ili prijevodu na naš
– Svadili ste se? što mijenja program.” “Naravno. Moje je način? Ništa. Njeni odnosi s pandemijom
– Stvar je izgleda malo dublja. da vam pokažem.” “Šta se to čuje?” “Neku arhitektura su pandemonija. n

STAV 11/2/2021 69