Page 79 - STAV broj 314

I dok nije mogla otići negdje gdje će biti Druga poema Srebrenička krvava baj-
na sigurnom. ka svojevrsni je komplement u strukturi
To je, koliko je kraće moguće, ispri- knjige – i u motivsko-sadržinskom smislu,
čana priča o jami Čavkarici. Durmišević i u poenti i poruci – s Čavkaricom: zločin
je napravio poemu: o nečemu što se nije iz Drugog svjetskog rata i zločin iz rata
smjelo zaboraviti (ako se zaboravlja, onda 90-tih, iz doba agresije na BiH; likvidaci-
se ponavlja!)... O nečemu o čemu se nije ja nenaoružanih civila (kao najdrastičnija
smjelo šutjeti, ali o čemu je, isto tako, vrlo metoda etničkog čišćenja) koja se odigrava
teško govoriti... Riječima gorkim, da ne i onda i sad; i u oba događaja dešava se da
može gorčim, on je ispjevao tu stravu – o preživi jedna žrtva – i to u oba događaja
kojoj su trebale biti pisane knjige (a ne po- preživi zato što je na toj zločinačkoj strani
eme) koje nisu nikad napisane. Hadžera je ipak bio neko ko je čovjek... Kum Đorđe je,
poslije tog rata upozorena da ne priča – jer po cijenu opasnosti za svoj život, sačuvao
priča bi joj samo nevolje donijela; neki je i spasio potpuno nepoznatu ženu. Vojni-
filmadžija (oni su, onako, na svoju ruku!) ci nisu mogli ponovo pucati kad je krvav
uspio snimiti dokumentarni film ili neku dječak ustao iz gomile (i doktor koji je bio
reportažu, pritom je Hadžera štošta rekla mobilisan na toj ubilačkoj strani spašava
u kameru i mikrofon (kako bismo inače i dječaka i odvodi ga sa stratišta).
ovoliko doznali o svemu), ali to je sve što Koliko je god strašno svjesno zataška-
je mogla uraditi (dok nije, prije desetak go- vati ili prešućivati ovakve stvari, kad se
dina, umrla prirodnom smrću u Danskoj). dese, još je strašnije objašnjavati ih ili čak
Durmišević je sažeo u nekih 150 stihova opravdavati onim “a oni nama šta su ra-
sve ono bitno što bismo u vezi s tim ima- dili”. Oni (kao zločinci koji su zločin na-
li pitati, reći, apostrofirati. Amin Maalouf redili i počinili) na taj način postaju ONI
je, naprimjer, napisao knjigu od 250 strana (kao ta neka druga vjera, nacija ili etnička
(Ubilački identiteti), nastojeći na pravi način grupa) – i tek to je, zapravo, pobjeda zla:
postaviti ona prava pitanja – od kojih se tako Ispit odmiče brzo.” Doživljaj smaknuća unifikacija “drugih” naličje je svakog ek-
zdušno bježi (kao što se zdušno bježi od Hadžerin: “Kundak raskoli glavu,/ Haj- skluzivizma (etničkog, vjerskog, nacio-
istine, koja je strašna, jer i nas same razo- de pa spavaj – / Zlikovac reče,/ Curetak/ nalnog). Najstrašnije od svega jeste što se
bličava kao dio težine i strahotnosti života): Pade/ U smrtnu tamu!” Sažeto je uobličeno time prešućuje i zanemaruje sve ono ljudsko
“Zašto samopotvrđivanje mora toliko i iskustvo boravka pod zemljom: “Stotine/ u ljudima – koje biva na djelu i u najpoga-
često biti praćeno negiranjem drugog ili Mrtvih tijela/ Truhne i vonja.” Sve tiši pi- nijim vremenima mržnje i zla: pjesnik je
drugačijeg? Zašto je toliko teško da prihva- sak najmanje djece (koja na dnu jame tek ovdje upravo to stavio u prvi plan – osim
timo sve naše pripadnosti, i one koje nisu umiru) sravnjuje se u njenom sluhu s ci- što je ukazao na historijsku nuždu obnav-
međusobno sasvim kompatibilne? Hoće li kom čobana odozgo, koji se igraju čuvajući ljanja zla koje nije kao takvo apsorbirano,
u našem društvu uvijek biti nasilja – i to stoku. Djevojčica koja roditeljima kaže za denuncirano, osuđeno i prevaziđeno. Tek-
samo zato što nemamo svi istu vjeru, boju dozivanje iz jame upotrebljava formulaci- stovi koji su upravo tome posvećeni jesu
kože ili izvornu kulturu? Hoće li postojati ju: “Iz jame,/ Majko,/ Čuje se đavo.” Nje- pjesme o učiteljici Rosi iz Žepe, koja nije
i hoće li djelovati u stvarnosti zakon pri- ni roditelji, prvi put kad su došli: “Smrdi htjela da pođe “sa svojima” (kad su joj,
rode ili zakon istorije koji bi osudio ljude i vonja,/ Bezbeli – vele / Upala koza...” I nakon “čišćenja” područja, to sugerirali)
što ubijaju u ime svog identiteta?” posljednja dva fragmenta: “I otac – četnik/ – odgovarajući oficiru: “Neka,/ Pukovni-
Pjesnik ne može pitati ni promišljati Ode kod kuma Đorđa – / U jami – veli – / če,/ Ja ću sa djecom.../ Ja ću sa njima!” – i
na isti način kao historičar, filozof ili ese- Krsta mi moga/ Imade živih duša. // Spa- pjesma o doktoru Zoranu, koji nije mogao
jist. Durmišević je u ovoj poemi u jednu siše/ Ljudi/ Mladu Hadžeru – / Ljuteći pristati na to da njegovog prijatelja Ćamila
sintagmu ili čak u jednu riječ sažimao ono / Vlasti, / Heroje rata,/ I svoju braću...” zatvore i ubiju samo zato što se tako zove,
što bi u diskurzivnom iskazu zahtijevalo Otac (četnik) tražio je pomoć i sudjelova- čak ni po cijenu vlastitog preživljavanja.
više rečenica. Kad opisuje ko vodi ljude nje kuma Đorđa (zna se šta je kum!), za- Sjetna pjesnička refleksija o napušteno-
u koloni, kaže: “Vode ih/ Nekakvi ljudi,/ klinjući mu se da ima neko živ u jami (u sti/zapuštenosti zavičaja, nakon strahotnog
Kape su razne.../ Poneka puška/ Nose/ krst svoj se zaklinje!). Pjesnik sad kaže da razaranja i “etničkog čišćenja” tog područja,
Kame/ I malj...?” U desetak riječi je stalo su ljudi (samo ljudi, nema onog Nekakvi potvrđuje nam da je pjesnik taj koji kaže i
sve. Sve što je pjesnik rekao o “procedu- ljudi) spasili mladu Hadžeru, rizikujući ono što je najteže reći, a njegovo kazivanje,
ri” umlaćivanja civila jest ovo: “Zlikovac pritom osudu pa i progon svojih – kakvi opet, puno je tog o čemu govori i onda kad je
veli – / Po troje za mnom/ Valja na ispit,/ su god, svoji su (“ljuteći vlasti, heroje rata, to o čemu govori prazno, pusto, zapušteno...
Pa onda kući... // Tamo za žbunjem/ Tiho.../ i svoju braću”). “Stari mramor/ Sjetno/ Pita/ Iz Beskra-
ja/ Dobrih Sjene:/ Šta nas/ Snađe/ Dobre
duše – / Kuća malo/ Groblja pùna.../ Nema
Durmišević je napravio poemu: o nečemu što se nije pjesme,/ Nema kóla... // Sela pusta/ Gluho
smjelo zaboraviti (ako se zaboravlja, onda se ponavlja!)... doba,/ Samo/ Ezan/ Sa munare/ I studena/
Žepska voda/ Vječno zbore.” (Žepa)
O nečemu o čemu se nije smjelo šutjeti, ali o čemu je, isto Punoća dolazi od svjetlosti u nama –
tako, vrlo teško govoriti... Riječima gorkim, da ne može koje nema i koje neće ni biti ako nismo u
stanju vidjeti i čuti s neba i sa zemlje to što
gorčim, on je ispjevao tu stravu – o kojoj su trebale biti jest objava Istine i Života u nama: i čuti i
vidjeti, pa čak i ono čega nema tu gdje smo
pisane knjige (a ne poeme) koje nisu nikad napisane. se zatekli – naročito ono čega nema. n

STAV 12/3/2021 79