Page 78 - STAV broj 314

KULTURA

Piše: Željko GRAHOVAC U reprezentativnom izboru stotinu
svjetskih haiku pjesnika

Sžili Zenicu i Zeničane, pa i našu “ČAVKARICA”
majil Durmišević (1956–2020)
jedan je od ljudi koji su svojim
radom, djelom i životom zadu-

domovinu Bosnu i Hercegovinu. Malo je
poznato u široj javnosti da je riječ o au-
toru četiri izvrsne knjige haiku poezije – PJESNIČKO
(dvojezično objavljene, na bosanskom i
engleskom), da je dobio tri međunarodna
iku pjesnika. Njegova prerana smrt proš- ZAVJEŠTANJE
priznanja (dva iz Tokija i jedno iz Kana-
de) za svoje stvaralaštvo te da je uvršten u
reprezentativni izbor stotinu svjetskih ha-
le godine ostavila nas je siromašnijima za
jedno divno ljudsko srce, za ljekara koji je
sav svoj život posvetio unapređenju zdrav- SMAJILA
lja, za profesora koji je generacije učio i
vaspitavao da se Zemlja mora onima iza
nesebično, šutke i bez samoreklamiranja DURMIŠEVIĆA
nas ostaviti barem malo urednija, ljepša,
zdravija i uljuđenija nego što smo je sami
rođenjem zatekli, za humanistu koji je
pomagao bolesnima, mladima i uopće po-
trebitima – držeći se one Božije “Tvoje je Čavkarica i druge pjesme, “Meligrafprint”, Zenica, 2020.
samo ono što si dao!” Uz spomenute če-
tiri knjige haiku poezije (Treptaji, Nečujni
krici, Žepski gorocvijeti, Miris divlje ruže),
Durmišević je nekoliko mjeseci prije smrti
objavio i knjigu Čavkarica, sastavljenu od
dvije poeme i dvadesetak pjesama o žep-
skom zavičaju.
Čavkarica je jama u jugoistočnoj
Hercegovini u koju su na početku Dru-
gog svjetskog rata, zatukavši ih, nemoćne
i svezane, na najbrutalniji način pobaca-
li nevine žrtve. Zvanična historiografija
i zvanična vlast, odmah nakon tog rata,
imali su neke svoje razloge za prešutjeti
strašni zločin: u neka je doba na ulaz u
jamu stavljena spomen-ploča na kojoj je
pisalo da su tu pobacane civilne žrtve faši-
stičkog terora (njemačko-italijanskog oku-
patora). Desilo se, međutim, da je jedna
žena (od njih stotinu, nikad nije tačno
utvrđeno koliko ih je bilo, civilnih žrta-
va) preživjela u toj jami: naime, nevjero-
vatne stvari se dešavaju, šta god mi s tim
u vezi mislili i očekivali... Ime te žene je
Hadžera; kundaci, meci, pa na kraju i u
jamu bačene bombe ipak, eto, nisu bili do- što se moglo ponijeti, pomalo, od hrane Hadžera jednu uspjela uhvatiti: otkinula
voljno efikasni... Kako je Hadžera preži- i vode... Kad je tog ponestalo, trebala je joj je glavu – i napila se krvi! I još čavki,
vjela? Prilikom pada njeno tijelo zadržalo umrijeti – od žeđi prvo, onda i od gladi. koliko je mogla... Poslije dva mjeseca, ro-
se na jednoj izbočini (tepi) s još nekoliko Dozivanja odozdo nisu pomogla: čula ju ditelji male čobanice, uz pomoć kuma iz
leševa. Sutradan se osvijestila – ranjena, je čobanica, ali roditelji joj nisu povjero- obližnjeg sela, uvjerili su se da dolje ima
ali ne i ubijena. Kako je preživjela? – opet vali odmah, misleći da je to ispad bujne neko živ... I izbavili su ženu u stanju koje
pitamo. Na dubini iz koje se nije mogla dječije mašte (da neko doziva iz jame). Tad je bilo predsmrtno, jedva živu... Iako je taj
iskobeljati. Puzala je od leša do leša i pro- se desilo (nomen est omen!) da su čavke (po čovjek, otac čobanice, formacijski pripadao
nalazila što je bilo, od putnih rezervi, no- kojima je jama i dobila ime!), kao ptice str- istoj vojsci, četnicima, kojoj su pripadali i
šeno – jer je cijela grupa sprovođena, od- vinarke, sve žešće navaljivale dolje u jamu oni što su počinili zločin – izvukao je ženu,
nekle donekle, pa su žene ponijele uza se – te je, u očajanju i predsmrtnoj nemoći, sakrivao je, čuvao dok se nije oporavila...

78 12/3/2021 STAV