Page 59 - STAV broj 270

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
Neponovljivost neizrecive ljepote

NE PREPUŠTAJ

SE MELANHOLIJI

Petljam k’o biva nešto oko spremljenog iftara, lovim u glavi
lijepe misli i, jednu po jednu, pažljivo, oprezno, slažem ih
Piše: u mozaik još ljepšeg nutarnjeg stanja, istina, nimalo lahko
Sadik IBRAHIMOVIĆ i jednostavno, ali ipak slažem, svjestan da od melanholije
nikakve fajde nema, svjestan da je deseti dan mubarek
ramazana na izmaku i da se nikad, ali baš nikad neće
ponovo vratiti u svojoj neprevodivoj i neizrecivoj ljepoti

aš kao i prošle godine, prošlog mi donese nove haljine, pa onda da me Topovi gruhaju... Gomile ljudi i dje-
ramazana, a sve je kao preslika- probudi, a ja ustanem, okupam se, obu- ce, obučeni u svečana bajramska odijela,
no, ležim u krevetu, u hladnji- čem haljine, pa na glavu stavim novi na- veselo idu i razgovaraju. Ja to tužno gle-
Bkavoj sobi pokriven do grla to- kalufirani fes i u najboljem raspoloženju dam i upoređujem svoje staro zakrplje-
plom dekom, slušam kako sitna, hladna odem u džamiju. no odijelo s njihovim novim novcatim.
kiša nošena vjetrom pljoštimice dobuje Nema više toga, ne! Sad je u mojoj sobi Skrhan sam, nemoćan i potišten...
po prozorima i čitam izvode iz Dnevnika tišina. Nikoga nema. Okrećem se desno i Ne mogavši više izdržati, gledajući
Dževada Agića, dnevničke bilješke izni- lijevo i mislim o svemu. Kroz staklena vra- ta vesela lica i upoređujući sebe i nemir
mno darovitog dječaka koji je, bez ikak- ta gledam napolje. Počinje svitati. Ustajem svoje duše, te krik paćeničkog života s
vih literarnih pretenzija, pisao isključivo iz postelje. Hladno je i tresem se. Odlazim njihovim raspoloženjem, otišao sam u
za sebe, svojim krasnopisom bilježio svoj do obližnje česme i zasukanih rukava uzi- svoju sobicu, zatvorio se i opet nasta-
život, doživljaje, sjećanja i sve to ilustri- mam abdest, a zatim vadim iz džepa ma- vio razmišljati. Skinuo sam svoj pode-
rao vlastitim crtežima, za šta je također ramicu kojom brišem lice i ruke. Ruke se rani kaput, prostro ga na patos umjesto
bio izrazito nadaren, kao i starim foto- puše i ja sa šapatom na usnama oblačim serdžade i klanjao, sedždu činio Uzvi-
grafijama, što, kako o njemu veli Midhat kaput i odlazim u džamiju da među nje- šenom Bogu.”
Begić, parafraziram, čini Agićevo djelo nim hladnim zidovima osjetim veličinu Deseti je dan mubarek ramazana.
iznimno rijetkom slikovno-književnom Boga i da Ga skrušeno molim za oprost. Nedjelja. Vani rominja sitna, hladna
cjelinom koja otkriva pravu, intimnu, Mujezini se oglasiše. Džamija puna kiša, rosulja, šta li već. Siv dan, tuga-
ljudsku stranu Dževadova života, a na- muslimana. Počinje molitva. Glas ima- ljiv. Kasno je popodne. I u mojoj je kući
ročito njegova djetinjstva. ma i mujezina odbija se o tvrde džamij- tišina. I nikog nema. Odlažem Agićev
Čitam, listam, preskačem i nailazim ske zidove. Dnevnik, ustajem, petljam nešto oko već
na ovaj sjetni bezmalo lirski zapis ispi- Klanjali smo bajram-namaz. Ljudi spremljenog iftara i razmišljam kako je
san rukom usamljenog, nesretnog i po- su izašli iz džamije u harem. Grle se i Agićev zapis i opisano autorovo dušev-
lugladnog četrnaestogodišnjaka, gimna- razmjenjuju bajramske čestitke. no stanje u njemu svevremeno u svojoj
zijalca, neposredno pred početak Drugog Džamijski harem pun sirotinje. Plač- uopćenosti. Tuge i samoće nikad i nikom
svjetskog rata, te, kako je zabilježio Agić, nim glasom mole milostinju. Meni je pri nije usfalilo, pa ni Agiću. Ni meni. I šta
teške, nerodne i gladne godine: duši pritijesnilo. Izašao sam na ulicu. Na s tim? Ništa. “Ne prepuštaj se melan-
“Prošao je ramazan i došao Bajram. svačijim usnama igrao je osmijehak ra- koliji”, rekao bi pjesnik. I neću. Zato i
To je praznik svakom ko vjeruje u Jednog dosti i veselja. petljam k’o biva nešto oko spremljenog
Boga, Svevišnjeg Allaha. Ja Ga vjerujem, Pozno zimsko sunce pomalo je virilo iftara, lovim u glavi lijepe misli i, jednu
klanjam i molim mu se na svakom ko- iza oblačaka i prosipalo sjetnu radost na po jednu, pažljivo, oprezno, slažem ih
raku. I u džamiju idem vrlo često, gdje ljude i duše ljudske... u mozaik još ljepšeg nutarnjeg stanja,
dugo ostajem aminajući i moleći Sveviš- Idem korzom. Čini mi se kao da sam istina, nimalo lahko i jednostavno, ali
njeg za hair u školi. okovan teškim okovima i posljednjim se ipak slažem, svjestan da od melanholije
Ali kad je Bajram osvanuo, nimalo naporima znojim i mučim da skinem te nikakve fajde nema, svjestan da je dese-
se nisam osjećao čio, veseo i radostan, okove i oslobodim se briga koje su me ti dan mubarek ramazana na izmaku i
kao drugi muslimani. Probudio sam se pritijesnile. da se nikad, ali baš nikad neće ponovo
rano. U sobi mrak. Nema majke kao pri- Razne misli su me opterećivale i redale vratiti u svojoj neprevodivoj i neizreci-
je da zapali lampu više moje glave i da se jedna za drugom strahovitom brzinom. voj ljepoti. n

STAV 7/5/2020 59