Page 57 - STAV broj 185
P. 57
Senad Turković
“Bilo je veoma hladno, a kroz snijeg teritoriji. Mi smo ostali sedam dana u po- i neko iz mase ljudi koji su bili vani nam
smo se probijali dva dana i dvije noći. Zbog liciji. Brata su dosta tukli, kaže on, najviše je kroz taj prozor ubacio pare. Ne znamo
smrzavanja nismo smjeli stajati. Neki su pendrekom po tabanima. Znamo ime i pre- ko je to bio. Dali smo pare čovjeku koji
imali i halucinacije. Majku su brat i jedan zime tog koji ga je tukao. Pazite, nismo mi ih je tražio. Vozili su nas u Šatoroviće kod
čovjek nosili, ali je u Čađavici skroz izne- imali problema s ljudima iz Han-Pijeska, Čelića, gdje je bila razmjena. Bilo je to oko
mogla i nije mogla dalje. Bili su to teški nego s ovima koji su dolazili iz Vlasenice tri mjeseca nakon zarobljavanja. Prilikom
momenti. Brata je zadužila da se brine o i htjeli su da nas kolju, a u Han-Pijesku razmjene jednom neprijatelju koji se tu
sestri i meni. Svi smo plakali, ali smo se su se humanije ponašali prema zaroblje- zadesio zasmetalo je naše prezime i on je
morali rastati i ona je ostala u nekoj kući. nicima i nisu namjerno strijeljali civile.” negodovao. Bunio se, ali smo uspjeli preći
Na putu koji vodi ka Ski-centru Igrište i dovezeni smo u Tuzlu, u Skojevsku, gdje
upali smo u zasjedu. Padao je snijeg i osta- LOGOR U BIJELJINI nas je primio Mustafa Zildžić, komšija iz
jali su naši tragovi. Moj rahmetli daidža Vlasenice, kod kojeg smo živjeli nekoliko
Rifo Subašić je izašao na put da provjeri Njegov brat Sead je, priča Senad, iz mjeseci. Brat je i dalje bio u Batkovićima,
ima li koga, i tu je i ubijen. Bili smo iscr- Han-Pijeska odveden u logor u Batkovi- a kada se onaj koji se u Šatorevićima bu-
pljeni i polusmrznuti. Sjećam se koliko je ćima kod Bijeljine, a sestra, majka i on su nio vratio u Batkoviće, pretukao je brata,
strašno bilo kada su zapucali. Nas je spasi- zarobljeni u zgradi “Žitoprometa” u Bi- koji je kasnije razmijenjen.”
lo neko veliko drvo. Možda ono i nije bilo jeljini, gdje su zatekli žene i djecu iz dru- Fadil Turković posthumno je dobio
tako ogromno, ali bio sam sitan. Po nama gih mjesta. nekoliko priznanja. Između ostalih, Mini-
su padale grane, a neprijatelji su nas pozi- starstvo unutrašnjih poslova Tuzlanskog
vali da se predamo govoreći nam da smo “Bili smo tu danima. S jedne strane bila kantona odlikovalo ga je Zlatnom policij-
okruženi. Izašli smo iznad puta i poreda- su staklena vrata koja su bila oblijepljena skom značkom, koja se vrednuje kao naj-
li smo se”, sjeća se Senad putešestvija ka novinama i ja sam se jednom igrao i iz zna- veće priznanje, “Zlatni ljiljan”. Odlikovan
slobodnim teritorijama. tiželje ogulio jedan novinski list. Kroz sta- je kada i rahmetli Hajrudin Mešić, heroj
klo sam vidio neku ženu. Ona me pitala šta oslobodilačkog rata. Fadil Turković do-
“Brat je brže-bolje skinuo uniformu je to tu, je li to obdanište, a ja sam joj odgo- bio je i uvjerenje od Žepske brigade, kao
i pušku zatrpao ispod snijega. Tu su nas vorio da je tu logor. Pitala me ima li koga i plaketu da je bio pokretač otpora te Po-
pretresli i kamionima odvezli u Han-Po- od starijih i zovnuo sam majku koja ju je licijsku medalju za hrabrost. No, porodicu
gled, gdje je restoran. Ti ljudi, zapravo išaretom zamolila da nam pomogne. Ta je Turković, kaže Senad, najviše boli to što
neprijatelji iz Han-Pijeska, zapalili su va- žena bila Srpkinja, otišla je u Crveni krst i “Zlatnog ljiljana” nije dobio od Armije
tru, skuhali su nam i čaj. Bilo nas je 30-ak. poslije nekoliko dana vidjeli smo s prozora Republike Bosne i Hercegovine.
Odvajali su muškarce i vodili ih u polici- da je dolazio Crveni krst. I opet su dolazili “Prvi ‘Zlatni ljiljani’ u Žepu su stizali
ju u Han-Pijesak. Meni je neko namazao i čekali ispred zgrade, a zatim su ušli i sve helikopterom, ali su nošeni u Srebrenicu,
krišku džemom i jeo sam poslije ne znam su nas popisali. Dali smo izjave i rekli da pa su naknadno dodjeljivani. Međutim, po-
ni sam koliko vremena. Zatim su nas po- tražimo brata koji je odveden u Batkoviće. što je javljeno da od nas niko nije preživio,
čeli penjati na kamione. Neka žena, nismo Počela su dopisivanja preko Crvenog krsta, a a već je bio otišao prijedlog za odlikovanje
nikada saznali ko je ona bila, vrištala je: dobivali smo i konzerve. Kasnije smo auto- rahmetli oca, ‘Ljiljan’ je vjerovatno dodije-
‘Pustite mi čovjeka, nije vam ništa skrivio! busima prevezeni u Janju, gdje su mještani ljen nekom drugom. U to sam uvjeren, jer
Eto vam porodica Fadila Turkovića! Pu- bili Bošnjaci i oni su se pobrinuli za nas”, je rahmetli Alija Izetbegović poznavao mog
stite mog čovjeka!’ Tada su nas, brata, se- sjeća se Senad logorskih dana. oca i siguran sam da bi potpisao rješenje
stru i mene izveli, stavili u crvenog Golfa da mu se dodijeli ‘Zlatni ljiljan’. Ali što bi
i odvezli u stanicu policije, gdje su sestru “Jedan dobar čovjek, Ferid Hodžić, bio sada neko o tome i posvjedočio, možda ne
i brata ispitivali, a saznali smo i da su je predsjednik Mjesne zajednice, uzeo je smije ili neće. Također, zbog dezinforma-
pronašli našu poluzaleđenu majku. Neki nas i bili smo s njim, ali svakih nekoliko cije da smo svi poginuli, Opština Vlaseni-
čovjek ju je masirao rakijom i kasnije su noći upadali su ‘arkanovci’ tražeći novac ca je naš poslovni prostor prodala pa smo
je donijeli u deci da bude s nama. Brat je i zlato. Jedan dan bila je razmjena. Mati poslije rata sudskim procesom vraćali svo-
s ostalim zarobljenim muškarcima bio u je bila snalažljiva i ugurala nas je u auto- ju imovinu. Kuća nam je također bila mi-
podrumu, gdje nije bilo prozora, a žene i bus. Četnici su tražili pare i zlato da nas nirana i zapaljena, ali smo je, hvala Bogu,
djecu su odvezli kod Debelog Brda kod puste. Mi nismo imali ništa. Ušli smo u au- obnovili vlastitim sredstvima.” n
Vlasenice i pustili su ih prema slobodnoj tobus, ali nismo mogli ići jer nismo imali
da platimo. Stajali smo u autobusu pored
onih prozora koji su se otvarali na guranje
STAV 20/9/2018 57
