Page 53 - STAV broj 185
P. 53
je prema kandiljima na munari i svijeća se
upali. Ljudi koji su gledali ovo čudo opaze
da je Kaimija pravednik i dobri. Vidjevši
šta je učinio, pokaje se i rekne: “Eh, šta
učinih! Ja se otkrih da sam sveti čovjek!”
Da bi pokazao da to nije, on ode u mejha-
nu... O njemu su se pričala i druga čuda
koja je pravio ne samo za života nego i po-
slije svoje smrti. Kako se vjerovalo da je
njegovo turbe čuvalo Zvornik od nesreća,
skovana je uzrečica: “Ko se drži Kajimiji-
nog gaja, ne treba se bojati belaja!”
MUSTAFINA SUDBINA i uselili ih u nju. Mustafa se prisjećao kako hladne pločice, pa skide rozetnu s kade,
je nekad imao čamac, volio je da lovi ribu, gurnu ruku ispod i izvadi vreću s parama
Mustafa je bio visok starac, čangalast, da odmara ploveći zvorničkim jezerom. O i paket zlata. Prisutni su gledali s izrazom
mršav, lijepog uskog lica. Njegova se hanuma Zvorniku je uvijek pričao s osmijehom, nevjerice, u čudu, a Mustafa ustade i, uz
zvala Mejrema. I teško je reći da li je Mustafa nikada s tugom. Sjećao se prošlog, pri- odlučan izraz lica, reče: “Idemo, dovolj-
pratio sudbinu šejha Kaimije ili ga je ona jeratnog sretnog života. Porodica, djeca, no sam vidio, čeka me žena.” Poslije par
sama sustigla, tako su Mustafa i Mejrema rodna gruda, sve se nastanilo i pretvorilo godina Mustafa i Mejrema su se među pr-
protjerani iz svog grada. I ne treba porediti u sjećanja. Poslije rata, Mustafa je među vima vratili u Zvornik, na Divič, da do-
njihove sudbine i vagati koja je tragičnija. prvima obišao Zvornik, Divič i svoj dom. vrše na svom svoj život. Pričali su mu da
Dovoljno je što su istjerani i što su postali Bilo je to uz pratnju međunarodne i poli- je nakon njegove prve poslijeratne posje-
tuđinci i podstanari pred sami kraj života. cije iz Zvornika. U kući je zatekao Srbe, te kući tadašnji stanar danima rovio svaki
Podstanarstvo, kao i progonstvo, nikako ne nesretnike iz nekog drugog sela ili grada, njezin kutak kako bi našao blago. Poslije je
pristaje ljudima u sedmoj deceniji života, a na Diviču srušenu džamiju i na njenom prekopao avliju, bašču, voćnjak, tražeći da
ali šta da čini pred nevoljama. Nebo visoko, mjestu crkvu. On podstanar u tuđem, pod nema negdje nešto vrijedno. Uzalud. Prote-
zemlja tvrda. Mustafa bijaše vrijedan i nije stare dane, a oni u njegovom, u kući koju klo je od tada Drinom mnogo vode, nema
birao poslove. Mejrema je gasulila mrtve, je on s Mejremom pravio, kao što je obra- Mustafe na Diviču, i Mejrema je, rahmet
mejtove. To je lahko uočljivo zanimanje, zovani i imućni šejh Kaimija u Sarajevu joj duši, mrtva. Čitav život je gasulila mr-
nije isto biti učitelj, trgovac, pekar i gasuliti podizao tekiju, vekilhanu, tako što je svo- tve dok nije na nju došao red. “Neka mi
mrtve. Smrt je upečatljiva i pred njom život ju kuću u Ćumuriji ulici, u kojoj je rođen, je svjedok onaj od koga boljeg svjedoka
gubi posljednju bitku, a mrtvi? Mrtvi se ne pretvorio u tekiju. U toj vekilhani, vjero- nema”, zazivao je Mustafa prilikom prve
bune, ne bore se, nisu prijetnja. S njima je vatno u njezinu dvorištu, nalazio se grob poslijeratne posjete Kaimijinom mezaru,
lakše nego sa živima. Kaimijine žene koja je umrla prije nego “kako nikada nisam svojom voljom otišao
što je šejh protjeran u Zvornik. Za života iz svog grada i sa svoje zemlje. Mogli su
Mustafa je u tuđini razmišljao o kormo- je bila njegov vekil-zastupnik, u vekilhani me samo istjerati, teže anamo njihovi, jer
ranima, velikim vrancima, crnim pticama kao mjestu gdje se obavlja zikir. Nije po- sam se grčevito za svoje borio, i prije bih
koje u potpunosti uništavaju ribu. Helem, znato ime Kaimijine žene, ali je poznato glavu pod svilen gajtan prinio nego što
izgradnjom zvorničke brane nastalo je je- da su sarajevske kaderije zasnivale ženske bih odustao od svog, jer bez moje zemlje
zero, s njim su došle velike crne ptice, šte- medžlisi-zikre. Posjedovala je deredžu ili ni glava mi na cijeni nije, a lakše ovamo
točine zvane “crna smrt”. Kormorani jedu stupanj u duhovnom napredovanju, a i naši, jer čime se boriti, kako, dragi Bože,
malu ribu, a ponekad jedu i veliku pa se grob joj se nakon smrti dobro hodočastio. glavu dati boreći se protiv svog? A ako bi
njome udave. Divič je mjesto koje je, kada Tekija je stradala u požaru prilikom napa- uspjeli u tome, znam da bi tada otišlo samo
se pravila hidroelektrana, progutala Drina. da princa Eugena Savojskog na Sarajevo pola mene. A nije da se ne trude, jedni i
Njegove kuće, mezarja, mrtve, voćnjake, 1697. godine, ali ju je obnovio sarajevski drugi, i nije da ne pokušavaju, i nije da
sve osim ljudi. Ljudi su pobjegli na uzvi- kadija Zihni-efendija 1762. godine. Izgra- im usta nisu puna Boga kojeg prevariti ne
šenja i nastavili da žive, napustili su svo- dio je Kaimija u šeheru most koji prozvaše mogu, i Bosne s koje ne silaze i koju k’o
je stare domove gradeći nove, ali su ostali Šejhanija, ali ga njegovi dušmani nagrdiše istrošenu kobilu jašu. Dobrano sam star,
u zavičaju. Voda nije istjerala Mustafu i nazvavši ga Šejtanija ćuprijom. A glupost i dovoljno sam putovao bijelim svijetom,
njemu slične, ali ga je istjerala politika i s k’o glupost, ulazi u uho i lahko se prima. a i ćitab mi biješe vazda u rukama, i do-
njom bezumlje, mržnja, rat i obijest njego- Sjećao se Mustafa, gledavši pažljivo avli- voljno sam upoznao ovu zemlju, na jedan
vih komšija. Ni slutio nije kakve su zmije ju, svoju kuću, vrijednu kao tekiju, rojile i drugi način. Znam kakve su njene vode;
milile oko njega. Među zadnjima je neka- su mu se misli o prijeratnom životu, obi- Sava, Neretva, Sana i Vrbas, i Una, Miljac-
kvom srećom izvukao živu glavu, možda lazio je baštu, milovao i ljubio zapušteno ka i rijeka Bosna i zelena Drina... i takav
što je star, pa pod stare dane potucaj se po voće. Pomno obilazeći i razgledajući, pre- ću moći makar bio i ranjena srca ili pra-
tuđim kućama, a i Kaimiji je ostala glava plavi ga tuga. Sve neuredno, bez pravog zne duše prepoznati kakvo je to bogatstvo,
na ramenima samo jer je vlast strahovala domaćina. Hitro, Mustafa uđe u kuću uz kakvo je to blago i kakva je to raznolika
da bi njegova smrt vlasti nanijela više štete pratnju policije. Svi pomisliše zlo i nuž- ljepota ostala iza mojih leđa... Duša može
nego reda. Kormorani su najavili nevolju da čovjeku, policija i tadašnji stanari. Jok! biti prazna, ali mi je obraz Kaimijin, kao
koja dolazi, ptice su uništile ribu, a i kom- Legao je Mustafa koliko je dug na pod, na kristal, kao kap jutarnje rose, čist...” n
šije nisu imale mira. Ciljna grupa prvima
i drugima, mali i nejaki.
Pod stare dane o Mejremi i Mustafi
brinula su se njihova djeca, raštrkana po
tuđini. Preuredili su im neuslovnu kuću, u
tuđem gradu, dovoljno daleko od Zvornika,
STAV 20/9/2018 53
