Page 73 - STAV broj 330

na nos, šuti, ali radove rastegni što je više koje se upravo odigralo pred njim, da je, držala te popise u svojim rukama, u knji-
moguće. Nadali su se da mesdžid neće biti eto, cijela rijeka raščerečena i polovinom zi Zlatno doba Sarajeva piše ovako: “(...)
gotov dok iz Stambola ne opozovu pašu i prevraćena na drugu stranu brda, shrvan iz svoje uzvišene milosti, za službenike
postave drugog. Kesa po kesa i na kraju stidom i ljut na sebe što je poštena i čestita džamije koju je spomenuti šejh izgradio
upravo tako i bi. Ne prođe ni godina, a čovjeka koji ih usreći kao niko u njiho- u Sarajevu, uvakufio je mezru Nidžeric
paša se pokupi i ode. Mesdžid i prevraći- vim životima digao na sprdnju, narod ni- u nahiji Višegrad-Dobrun, čiji je prihod
vanje rijeke ne pomenu. Ali pomenu ga, šta drugo nije vidio do tu vodu. Stalno je upisan u iznosu 1.315 akči i podario je u
i to odmah prvog dana, kada nakon pet ona tekla pred njegovim očima i žuborila tome svoj časni hukum”. Kasnije je šejh
godina ponovo izbi u Sarajevo i, zbilja, negdje u vazduhu, a obnoć bi pljuskala od Feruh tražio da se umjesto mezre u Vi-
prevrati Mošćanicu. zidove sna takvom umiljatošću da su već šegradu uvakufi selo Striževo u okolini
Kad poteče voda i mjestom koje je i Bog za prvih horozova ljudi izlazili iz kuća i Visokog, što mu je sultan odobrio. Ovo-
zaboravio, kako su to ljudi kazivali, počeše spuštali se do vode da se umiju. I kasni- liko povjerenje od sultana jasno govori
okolo da niču mesdžidi i mahale nemili- je, kada se mahala oko džamije raširi na da je taj šejh Feruh bio neka ugledna i
ce. Dođe neki hadži Ahmed Kebkebir, i 70 kuća, pa bi se svi iskupili pred namaz poštovana osoba.
to u historijskim knjigama stoji zapisano, u dvorištu džamije, računajući i onih 13 Džamija je, kazuju neki historičari,
pa podignu mesdžid i oko njega u dan, neoženjenih uknjiženih u popisu iz 1516. druga po redu u Sarajevu. Može li se onda
reklo bi se, niknu mahala, Kebkebirova, godine, uzimajući abdest, sašaptavali bi govoriti o tome da je taj šejh Feruh jedan
pa kako je narodu bilo teško izgovarati se oni s vodom kao s najrođenijim, u trun od onih šejhova koji su za velikih pohoda
ovo ime, mnogo kasnije, kada sazidaše najtrunovitiji sabijeni pred tolikom bla- išli sa sultanovom vojskom, kao ratnici, a
munaru u kamenu i pretvoriše mesdžid godati, da ti voda sama dolazi u dlan kao kada bi se vojska povlačila u Anadoliju,
u džamiju, i još mnogo poslije toga, kada pripitomljeno ptiče. Godinama, u prvi oni bi ostajali na novoosvojenim područ-
nestade u požaru pa je obnoviše, i još iza akšam, pa sve do ponoći, iskupljala bi se jima i propovijedali o Poslaniku i širili
toga, prozvaše i džamiju i mahalu u njoj cijela mahala oko abdesthane i samo bi islam? Ako bi bilo tako, onda je taj šejh
Mišćina, po omiljenom mujezinu koji je šutjeli, čibučili i slušali kako voda umi- Feruh zasigurno morao biti neki uvaže-
službovao u njoj. Dođe poslije i Munla, ljato grgolji iz češmijskih lula poreda- ni ratnik, koji je učestvovao u velikim
Arapin, pa i on podignu mesdžid i očas se nih ukrug. I više niko nije govorio idem pohodima i od ratnog plijena koji bi mu
i oko njegovog mesdžida zaokruži mahala do džamije, ili naći ćemo se pred džamijom, pripao zgrnuo pravo bogatstvo. Ako se
– Arapova. Dođe odozgo s vrela Miljacke već idem do Abdesthane i naći ćemo se tamo, časkom sasvim zgrnemo u maštu, mogli
dizdar tvrđave Hodidjed, taj hadži Ejne- pred Abdesthanom. bismo ga i vidjeti kako pred samu bitku
han-aga Topalović, pa i on udari mesdžid Zaneseni vodom koja im je donosila moli Boga da ga još samo ovaj put ostavi
i oko njega niče mahala pa je prozvaše daleke vodene priče i rastvarala im ma- u životu i sanja kako će jednog dana na
Mahala hadži Ejnehanovog mesdžida, a štu, ljudi potpuno zaboraviše svog drugog jednom ovakvom uzvišenju ponad same
poslije, kada podigoše munaru i kada i dobročinitelja – tog šejha Feruha. Tako čaršije podići džamiju i kako će voda
ova džamija planu u požaru, dođe hadži bi da historija o njemu, nažalost, iz doba oko nje šumoriti sa svih strana i štititi je
Ahmet Lubo i obnovi je pa i džamiju i kada je gradio ovu džamiju ne zabilježi od bilo kojeg drugog zvuka. Zauvijek će
mahalu prozvaše po njemu Lubina. Ali ni slova. Propade on kroz pamćenje na- njegova džamija biti odvojena od hrzanja
prije svih njih dođe neki šejh Feruh i po- rodno kao što je nekada voda propadala probodenih konja propetih u samrtnom
dignu mesdžid i minaret i cijelu džamiju ovdje, u kraju gdje je zemlja bila toliko hropcu, od jauka umirućih vojnika po ko-
i oko nje se stvori najveća mahala. usahla i stvrdnuta da je od muke znala je- jima konji nemilosrdno gaze svojim ko-
čati kao unesrećen stvor. Ispliva on za čas pitima, od vojnih pokliča, od topovskog
VODENA PRIČA iz historijskog mulja sasvim slučajno tek gruhatanja i naricanja ucviljenih majki,
O veličini i snazi sreće koja je uda- kroz pola stoljeća. U popisu vakufa iz 1541. i od svakog drugog zvuka sem vode koja
rila u narodu kada je ovim dijelom po- naveden je i vakuf ove džamije i pomenuto ima da teče, kao vrijeme, niz stoljeća, i da
tekla voda možda najbolje govori, čak i ime vakifa i još to da je za džamijske služ- svakom onom ko ničice pada pred Boga i
danas, džamija šejha Feruha, koju narod benike jednu merzu uvakufio sam sultan ko želi da je sluša priča svoju neprekidnu
prozva Abdesthana. Zaprepašten čudom Selim. Historičarka Behija Zlatar, koja je vodenu priču. n

STAV 2/7/2021 73