Page 75 - STAV broj 330
P. 75

nego još toliko knjiga proze, publicistike, kritike, esejistike,
          antologijskih izbora, prijevoda) čuo da za sebe kaže: “Nisam   JOSIP OSTI
          ja nikakav pisac ni pjesnik, ja sam čitalac!” – onda kad mi je
          to rekao Josip Osti (a ima tome i dvadesetak godina). Prvi, pa   KAPIJE SEDMOG NEBA OTVARAJU
          bogami i jedini put. Kad sam i sam dozrio da taj stav i takvo   SE ONIMA KOJI LJUBE
          očitovanje preuzmem i ponesem kao svoje, da ih se držim i da
          ih jasno artikuliram, na mnogo načina i u raznim povodima,   BARBARA I BARBAR / fragmenti (1990.)
          nisam zaboravio da s tim “ja sam čitalac” zapravo citiram, slije-
          dim i u određenom smislu nastavljam ovog jedinstvenog stva-  tužaljka
          raoca i pregaoca; jedinstvenog najprije po tome što se autorski
          izražavao u dva jezika (u maternjem bosanskom, a posljednjih   halo
          30 godina života i rada i u slovenskom jeziku). Služeći i jed-  sunce
          nom i drugom prilježno, plodonosno i časno, kako niko prije   oče halo
          njega nije: prepjevavši više od stotinu knjiga bosanskoherce-  jedna ljubav
                                                               jedan život
          Na pola puta da ispuni petu deceniju života,         jedna smrt
                                                               i suviše su mi
          izabrao je, učinio i preuzeo na sebe ono što         i malo
          niko još ne bi mogao, htio, pa ni umio: izabrao      bijele perike na našim kriglama. pored nas sunča se
          je ljubav, učinio sebe posvećenikom i vjernikom      smaragdni gušter na prvom proljetnom suncu
          te ljubavi i, sljedstveno tome, preuzeo na svoja     držimo se za ruke
          leđa herojsku zadaću i sudbinu onog koji isijava     i gledamo u oči
          i čuva svjetlost u tami. Našao je svoju Barbaru,     u istom trenu
          nastanio se s njom u slovenačkom Tomaju na           izgovorimo
          Krasu, u kom je i grob njegovog najdražeg            istu riječ
                                                               nasmiješimo se
          pjesnika Srečka Kosovela.
                                                               potom
                                                               ponovno
          govačkih pjesnika na slovenski (u kultnoj ediciji “Vodnikova   dugo šutimo
          domačija” i kod drugih izdavača), prevodeći / prepjevavajući
          desetine slovenskih autora na naš jezik, pa čak prepjevavajući   zabranjena ljubav. zabranjeno gaziti travu
          na svoj maternji jezik i one najbolje, skoro svim najznačajnijim
          književnim nagradama u Sloveniji ovjenčane, svoje, na sloven-  doručkujemo u krevetu
          skom ispisane pjesničke knjige.
            Jedna od rijetkih u sedamdesetim i osamdesetim godinama   vodimo ljubav na travi
          prošlog stoljeća posvećenički angažiranih i produktivnih figu-
          ra bosanskohercegovačke književne scene Josip Osti (od 1971,   naš grijeh brani posljednju nevinost svijeta
          kad je objavio prvu knjigu poezije, pa sve do početka krvave
          tranzicije na jugoslavenskim prostorima), kao autor, kao ured-  gle, isus se smiješi sa raspela
          nik časopisa, kao redaktor i urednik brojnih izdanja “Veselina                                               danetu zajcu
          Masleše” i drugih bh. izdavača, kao sekretar Društva književ-
          nika BiH, kao član brojnih žirija, uređivačkih odbora i kultur-  od jedne ljubavi udaljava me
          nih institucija, učinio je za književni i kulturni život Bosne i   prevelika blizina
          Hercegovine više nego deset prosječno aktivnih i angažiranih   drugoj me približava
          njegovih kolega zajedno!                             prevelika daljina
            U sumrak i pred sami pad te države čiji je ispisnik bio (ro-
          đen, kao i ona, 1945), na pola puta da ispuni petu deceniju ži-  dok opišem krošnju procvjetalog kestena
          vota, izabrao je, učinio i preuzeo na sebe ono što niko još ne bi   on već ocvao
          mogao, htio, pa ni umio: izabrao je ljubav, učinio sebe posve-
          ćenikom i vjernikom te ljubavi i, sljedstveno tome, preuzeo na   svakodnevno
          svoja leđa herojsku zadaću i sudbinu onog koji isijava i čuva   odlazim u poštu
          svjetlost u tami. Našao je svoju Barbaru, nastanio se s njom u   kao na misu
          slovenačkom Tomaju na Krasu, u kom je i grob njegovog naj-
          dražeg pjesnika Srečka Kosovela, i punih 30 godina, kao jedan   šaljem ti pismo
          od najvećih ambasadora kulture, s te čarobne granice između
          Svijeta i Balkana, između Srednje Evrope i Mediterana, u oba   a kada ga dobiješ:
          smjera otvarao puteve i vidike književnim djelima, autorima i   ti više nisi ona kojoj sam ga uputio
          čitaocima (onako kako niko još u “smutnim vremenima” nije   kao što ja nisam više onaj koji ga je poslao
          radio pa ni pokušavao raditi). Ne sumnjam uopšte u to da će,
          i tamo gdje sad odlazi, njegova duša biti i ostati posvećena   cvijeće strasti
          traženju Pjesme, isijavanju Ljubavi i Svjetlosti!    n  šuma je jedina crkva


                                                                                                    STAV 2/7/2021 75
   70   71   72   73   74   75   76   77   78   79   80