Page 76 - STAV broj 330

KULTURA

u koju možemo ući goli

oko nas je cvijeće strasti
voli me
voli
voli
bez srama se razmnožava paprat

držimo se kandžicama jedno za drugo,
kao šišmiši, usred dana, o strop mračne špilje

zabravljena vrata kuće tijela
i kapije sedmog neba
otvaraju se onima koji ljube
kao da to čine prvi i posljednji put
jednostavno i zagonetno
kao što nastaje poezija

PISMA KOJA SAM TI PISAO ODLAZILA SU U
VJETAR, A RUŽE KOJE SAM TI SLAO SLAO
SAM U SMRT

barbara
dušo
čovjek nikada ne zna
nije li nešto završeno
i prije nego je počelo
ili je počelo
tek kada je završeno
zato ima podjednako razloga
i za nadu i za beznađe
istodobno
j.
p.s.
lako je biti pametan PRVA PJESMA
teško je biti očajan
Vrt u Tomaju. Iza kuće od riječi. Od nade.
Između krčme i groblja. Između zemlje i
NENAPISANA PJESMA neba. Stojim u sjeni drveta kojeg više
nema. Okružen cvijećem, koje miriše i
Sanjao sam pjesmu: lijepu i cijelu. kad ne cvjeta. Sam, kao što je samo sve
Izbrušenu kristalnu kuglu. Otvorenu oko mene. Ljubljena žena, mačka, pas...
krletku punu zlatnojesenje kraške starice i djevojke, koje svake nedjelje idu
svjetlosti. U njoj prazninu s muzičkom uzbrdicom u crkvu, na misu... usred zime
kutijom u srcu. Šum krila mrtve ptice pricvjetalo očevo ime - Narcis... majka,
i podzemne rijeke čije puteve otkriva Veronika, koja bdije među mrtvim i živim
pramen magle koji vijuga između u Sarajevu, gdje je naša obiteljska
vinograda i usamljenih borova... Mašio grobnica... moj nekadašnji i budući prazni
sam se olovke, koju stalno držim pri dom... Po svemu pozlata sunca koje se
ruci, kraj uzglavlja i uhvatio se oprašta. Stojim pred bezdanom jezika.
za nju kao onaj koji se utapa za tanku, Bura se oglašava stotinama i podzemnih
nepostojeću slamku. Ujutro sam se svirala. Zvučnim prstima mi češlja kosu.
probudio s olovkom u ruci. S tračkom Nadglašava glasove iz mog rodnog grada.
sunca koji obasjava križanje crta Ljubavne i smrtne krike. Briše uspomene.
života i smrti na mom dlanu. S, Odnosi male i velike oblake, čamčiće i
noćnim pljuskom, okupanom krošnjom lađe, koji mijenjaju oblike i značenja,
velikog oraha u oku. S gugutom grlice u pristaništa iza valova vinograda. Ka
u uhu... Sna se više nisam sjećao. Devinu, gdje je Rilke pisao svoje elegije.
To je bila još jedna moja nenapisana Ka Trstu, gdje je Joyce pisao Uliksa i
pjesma. Pjesma koju je, kao i tolike iskrena, besramna pisma ženi Nori. Ka
ljude, u gradu u kojem sam rođen, Veneciji, koja, zajedno sa zagrljenim
progutala noć. zaljubljenicima iz cijelog svijeta, među

76 2/7/2021 STAV