Page 77 - STAV broj 330
P. 77
kojima je više puta bio moj imenjak, brat za kaznu, u njega zatvarali, a štitio me,
svih pjesnika, Brodski, nezaustavljivo kada sam se sam u njega skrivao. Ogromne
tone. I još dalje. Pri tom pokrivaju i trešnje u stričevom vrtu i njenih plodova
otkrivaju kristalno plavo oko, koje, od kojih su se grane povijale i lomile...
gledajući u djetinjstvo svijeta, ništa Sjećam se mnogo čega i iz dječaštva i iz
ne previdi. Ni u noći bez mjeseca. Kad mladićstva. Iz zrelih i poznih godina.
pred spavanje na golo rame žene stavljam Lica, očiju, glasova, kretnji, mirisa...
pečat usnica. Tih i vreo poljubac. Koji Suza i smijeha... Mnogih radosti i
peče, kao što peče Kosovelova vječna bol. žalosti... Sretanja i rastanaka...
Koja gasi zvijezde i dijeli noć na tamnu Poljubaca i ugriza... Rana i ožiljaka...
i još tamniju polovicu. Kada se uvijek Pisama i dnevnika... Albuma i herbarija...
iznova upitam: „Hoću li opet sanjati svoju Bolesti i ozdravljenja... Putovanja...
prvu pjesmu?“ Dalekih zemalja i lijepih gradova...
Utrkivanja s vremenom... Prijateljstava
i ljubavi... Pobjeda i poraza... Knjiga
NASRED SVIJETA i snova... Godinama već živim samo od
uspomena. Sjećam se i onoga što sam davno
Vijesti s bojišta, ne samo bosanskih, zaboravio. Čak i mnogo čega što nikad
potvrđuju da je lakše ubiti čovjeka nego nisam doživio, pročitao ili sanjao.
posaditi drvo. Ja sam, i u vrijeme rata, Sjećam se bake i djeda, kojih više nema.
sadio drveće. U našem vrtu, vrtu ljubavi, Sjećam se oca, kojeg više nema. Sjećam se
ležimo u travi, u sjeni jabuke. Ljubimo se šetnji rodnim gradom, kojeg više nema.
nasred svijeta. Jer svako drvo je, kao i I u tom gradu majke sa starim sijamskim
svaki čovjek, ma gdje bili, nasred svijeta mačkom u naručju, kojeg više nema.
Sjećam se i sebe samog, kojeg više nema,
onakvog kakav sam bio i kakvog me pamti
ARABESKA rodni grad i svi oni koji su me voljeli i
koje ja i danas volim, a kojih više nema.
Ljubav zrelih ljeta, iznenadna i jednako
snažna poput mladalačke, sastavlja naš
sadašnji život od krhotina naših ranijih ANDRÉ BRETON JE REKAO: PROĐI
života. Naša kraška kuća, utočište od
životnih oluja, sazidana je od uspomena stanovnici sarajeva
i očekivanja. Sami smo obojili zidove i koje liči na picassovim očima viđenu guernicu
prebojili pokućstvo. Postelju u boju mora. postali su nadrealisti
Stolice, stolove, kredence, ormare, vrata,
prozore... u boje cvijeća iz vrta. Ruža, na automatsko oružje napadača
božurova, narcisa, jasmina... Crvene, odgovaraju automatskim disanjem
ljubičaste, žute... U boje mlade trave,
vedrog neba, mladalačkih i staračkih živote im štite automatske kretnje
snova... Naš je novi dom, kao i naš novi do savršenstva ovladana geometrija izbjegavanja smrti
život, kaleidoskop, koji se, i kada se i aritmetika očuvanja života
sasipa, iznova slaže u novu, lijepu,
šarenu arabesku. smrti umiču mladići
koji gradske raskrsnice hitro pretrčavaju
GODINAMA VEĆ ŽIVIM SAMO OD USPOMENA umiču joj starci
koji
Godinama već živim samo od uspomena. po kiši granata
Sjećam se mnogo čega iz najranijeg polako praznim trgovima koračaju
djetinjstva. Šumskih jagoda i zelenih
listića po rubovima stolnjaka, koje je, nadrealističke šale ih spasavaju
prije mog rođenja, majka moje bake
izvezla vještim djevojačkim rukama. kao što je šala spasila život ženi
U ratu nestalih članova obitelji, sa koja je išla ispod balkona
fotografija, koje su pogubljene u miru. na kojem su četiri momka oponašala zvižduk granate
Sjaja tetkinih ukosnica, od kojeg sam a ona potrčala
morao, svaki put kada se saginjala
da me poljubi, zažmiriti. Nepodnošljivog oni se nasmijali
svrbeža novoispletenog vunenog džempera.
Glasova s one strane zida, iz očeve i uto
majčine spavaće sobe, kada su, uvečer, na mjesto na kojem se ranije nalazila
za sobom zatvarali vrata i gasili svjetlo. pala granata
Glasova, u kojima nisam razlikovao bol
od užitka. Mraka u teškom ormaru od žena se okrenula
orahovine, koji me plašio, kada su me, i također nasmijala n
STAV 2/7/2021 77
