Page 72 - STAV broj 276

KULTURA

Najveći srednjovjekovni kami klesani su u Kotorcu

STEĆCI POTONULI OD STIDA

Samo ovo trnje zna koliko ih je još razbijeno i skrajnuto ispred

Tekst i fotografije: Izet PERVIZ naših očiju, iz kojih se, umjesto suza saosjećanja, slijevaju
potoci pohlepe
U Trebinje. Vrijeme drobi sve, postojano i je cijelom dužinom odvaljen, ali je prošlo
šest stotina godina bdijenja ovi su
otad dosta vremena pa je priroda načinila
sustavno, do krajnjeg truna, u prah. U čo-
kami porazili šest hiljada, i šezde-
vjeku izrasta pustara raskriljena kroz vri-
set tisuća, i šest miliona onih koji
krastu nad njegovom nezacjeljivom ranom.
nijekaše našu privrženost vaseljen-
skoj pravdi i čovjeku što mesom svojim, i jeme i samotnost, gluha, do očaja. Kao da Tišinu svakog časa drobe šleperi koji sa svih
strana svijeta dovoze svakojaku robu u ma-
mu, jedno po jedno, pred njegovim licem
kostima svojim, i svekolikim rasapom oko odvode najmilije osobe u kojima je rasijao gacine nabavnog preduzeća i kamioni koji
sebe mjeri vrijeme. Pa zašto onda vjeruješ cijeli svoj život, a on je stoglavo nemoćan je dalje razvoze po cijeloj Bosni.
da i ti jednog dana, smjeran, nećeš proći i ništa nije ravno njegovom bijesu. Sve je Pred samom nekropolom, odmah iza sa-
ispred našeg kamenog čela poput sjenke ovdje usmjereno protiv kamenih spavača, mouslužne praone, nedavno je nikla trosprat-
nad licem ponoći, kao što mnogi prije tebe pa i naziv ove livade u čiju utrobu zasijaše nica. Između nje i stećaka prostor je popu-
kročiše? Ako neće potomci tvoji, ako neće svoje kosti oni koji ih klesaše i nadnosiše nad njen salivenom pločom za, po svoj prilici,
potomci potomaka tvojih, ako neće njihovi svoja upokojena tijela da nas opominju i da nekakav pomoćni objekt. Gradi bosanski
sinovi, neko će konačno posvjedočiti nehaj ih pamtimo – Crnač, crna joj svekolika noć. čovjek i bez smisla i s njim, i s potrebom i
kojim kruniš našu postojanost. Jer, mi smo Taj asfaltni put što se usred oštre krivine, bez nje – pored toliko praznih kuća posvud
vidjeli kako dolaze s istoka i nad tvojim odmah iza benzinske pumpe, i hotela i ko- uokolo treba podići još koju, i to trospratnicu;
srušenim gradovima podižu dvore. I kako nobe i autopraone, odvaja s magistralne ce- odmah s druge strane magistralne ceste već
dolaze sa sjevera i sva stoljeća tvog truda ste kojom se iz Sarajeva izlazi na jugoistok, radi jedna samouslužna autopraona, u pro-
bacaju u oganj i crnu pustoš siju oko sebe. presjekao je nekropolu napola. Na lijevoj dužetku, u pravcu aerodroma, ni sto metara
I kako dolaze sa zapada i robe i plijene i bi strani hrbat stećka strči nad rubom asfalta, od nje, tu iza raščerečenih automobilskih
da zatru sve što je tvoje. I mi, svjedoci, vi- njega su morali dobro okruniti da bi provu- uda što upokojeni leže na autootpadu uz
djeli smo na kraju kako dolaze s juga, i sa kli svoje mašine. Niko se nije sjetio da bi se samu magistralnu cestu da ih svako vidi,
svih strana, udruženi u preziru i mržnji... ovaj mramor mogao pomjeriti ustranu, kao kao našu neprikosnovenu zadužbinu, kao
Poslušaj, zagubljeni u trnju, poniženi što je to na mnogim mjestima i u mnogim naš ponos, nikla je još jedna samouslužna
bez mjere i konca, jadaju ti se ovi kamenovi. vremenima do sada učinjeno – podizani su autopraona, a nasuprot nje i treća – izgleda
Odvaljeni s bedara tih drevnih planina, uče- stećci s grobnica i premještani i po neko- da Bosanac voli sam da pere svoje auto, kao
tvoreni u stublje, usljemenčeni u hiže, u do- liko kilometara od mjesta na kojem su ih što je nekad sam timario konja – ima da nam
maje, u stanak, oni se glasaju opomenom – u stoljećima ranije klesali kovači i dijaci ure- se automobili sijaju da ne možeš gledati u
vrijeme je vrhovni dijak uklesao njihov glas. zivali u njih želje onih koji zakonačiše pod njih, a za obraz ionako niko više ne mari.
njima. I ovaj veliki sanduk na desnoj strani Nigdje znaka koji bi putnika upućivao da
CESTA PREKO NEKROPOLE puta, iako se, jadan, doimlje nesalomljiv i prolazi pored nacionalnog spomenika. Nema
Šaptaj kamena trne se u brujanju au- čvrst dok kao kakav čuvar stoji na ulazu u ni ploče koja bi onom koji ipak svrati ovamo
tomobila što odmiču u Trnovo, u Foču, u nekropolu, doživio je još goru sudbinu – on govorila da je pred njim vrijedna zaostavština.

72 18/6/2020 STAV