Page 72 - STAV broj 276
P. 72

KULTURA





























          Najveći srednjovjekovni kami klesani su u Kotorcu

          STEĆCI POTONULI OD STIDA




                                             Samo ovo trnje zna koliko ih je još razbijeno i skrajnuto ispred

          Tekst i fotografije: Izet PERVIZ   naših očiju, iz kojih se, umjesto suza saosjećanja, slijevaju
                                             potoci pohlepe
         U                                  Trebinje. Vrijeme drobi sve, postojano i   je cijelom dužinom odvaljen, ali je prošlo
                šest stotina godina bdijenja ovi su
                                                                               otad dosta vremena pa je priroda načinila
                                            sustavno, do krajnjeg truna, u prah. U čo-
                kami porazili šest hiljada, i šezde-
                                            vjeku izrasta pustara raskriljena kroz vri-
                set tisuća, i šest miliona onih koji
                                                                               krastu nad njegovom nezacjeljivom ranom.
                nijekaše našu privrženost vaseljen-
          skoj pravdi i čovjeku što mesom svojim, i   jeme i samotnost, gluha, do očaja. Kao da   Tišinu svakog časa drobe šleperi koji sa svih
                                                                               strana svijeta dovoze svakojaku robu u ma-
                                            mu, jedno po jedno, pred njegovim licem
          kostima svojim, i svekolikim rasapom oko   odvode najmilije osobe u kojima je rasijao   gacine nabavnog preduzeća i kamioni koji
          sebe mjeri vrijeme. Pa zašto onda vjeruješ   cijeli svoj život, a on je stoglavo nemoćan   je dalje razvoze po cijeloj Bosni.
          da i ti jednog dana, smjeran, nećeš proći   i ništa nije ravno njegovom bijesu. Sve je   Pred samom nekropolom, odmah iza sa-
          ispred našeg kamenog čela poput sjenke   ovdje usmjereno protiv kamenih spavača,   mouslužne praone, nedavno je nikla trosprat-
          nad licem ponoći, kao što mnogi prije tebe   pa i naziv ove livade u čiju utrobu zasijaše   nica. Između nje i stećaka prostor je popu-
          kročiše? Ako neće potomci tvoji, ako neće   svoje kosti oni koji ih klesaše i nadnosiše nad   njen salivenom pločom za, po svoj prilici,
          potomci potomaka tvojih, ako neće njihovi   svoja upokojena tijela da nas opominju i da   nekakav pomoćni objekt. Gradi bosanski
          sinovi, neko će konačno posvjedočiti nehaj   ih pamtimo – Crnač, crna joj svekolika noć.  čovjek i bez smisla i s njim, i s potrebom i
          kojim kruniš našu postojanost. Jer, mi smo   Taj asfaltni put što se usred oštre krivine,   bez nje – pored toliko praznih kuća posvud
          vidjeli kako dolaze s istoka i nad tvojim   odmah iza benzinske pumpe, i hotela i ko-  uokolo treba podići još koju, i to trospratnicu;
          srušenim gradovima podižu dvore. I kako   nobe i autopraone, odvaja s magistralne ce-  odmah s druge strane magistralne ceste već
          dolaze sa sjevera i sva stoljeća tvog truda   ste kojom se iz Sarajeva izlazi na jugoistok,   radi jedna samouslužna autopraona, u pro-
          bacaju u oganj i crnu pustoš siju oko sebe.   presjekao je nekropolu napola. Na lijevoj   dužetku, u pravcu aerodroma, ni sto metara
          I kako dolaze sa zapada i robe i plijene i bi   strani hrbat stećka strči nad rubom asfalta,   od nje, tu iza raščerečenih automobilskih
          da zatru sve što je tvoje. I mi, svjedoci, vi-  njega su morali dobro okruniti da bi provu-  uda što upokojeni leže na autootpadu uz
          djeli smo na kraju kako dolaze s juga, i sa   kli svoje mašine. Niko se nije sjetio da bi se   samu magistralnu cestu da ih svako vidi,
          svih strana, udruženi u preziru i mržnji...  ovaj mramor mogao pomjeriti ustranu, kao   kao našu neprikosnovenu zadužbinu, kao
            Poslušaj, zagubljeni u trnju, poniženi   što je to na mnogim mjestima i u mnogim   naš ponos, nikla je još jedna samouslužna
          bez mjere i konca, jadaju ti se ovi kamenovi.   vremenima do sada učinjeno – podizani su   autopraona, a nasuprot nje i treća – izgleda
          Odvaljeni s bedara tih drevnih planina, uče-  stećci s grobnica i premještani i po neko-  da Bosanac voli sam da pere svoje auto, kao
          tvoreni u stublje, usljemenčeni u hiže, u do-  liko kilometara od mjesta na kojem su ih   što je nekad sam timario konja – ima da nam
          maje, u stanak, oni se glasaju opomenom – u   stoljećima ranije klesali kovači i dijaci ure-  se automobili sijaju da ne možeš gledati u
          vrijeme je vrhovni dijak uklesao njihov glas.  zivali u njih želje onih koji zakonačiše pod   njih, a za obraz ionako niko više ne mari.
                                            njima. I ovaj veliki sanduk na desnoj strani   Nigdje znaka koji bi putnika upućivao da
          CESTA PREKO NEKROPOLE             puta, iako se, jadan, doimlje nesalomljiv i   prolazi pored nacionalnog spomenika. Nema
            Šaptaj kamena trne se u brujanju au-  čvrst dok kao kakav čuvar stoji na ulazu u   ni ploče koja bi onom koji ipak svrati ovamo
          tomobila što odmiču u Trnovo, u Foču, u   nekropolu, doživio je još goru sudbinu – on   govorila da je pred njim vrijedna zaostavština.



         72  18/6/2020 STAV
   67   68   69   70   71   72   73   74   75   76   77