Page 65 - STAV broj 239

I još ima o Hamdiji. Mogo je raditi ko Nije ni znao šta ga pitaju. Kad to Hamdija Jednom je cijepao bukove ćutuke u
tri čovjeka i pojesti ko tri čovjeka, a to se izdrži, ostavljao bi sjekiru i odlazio u slas- radničkoj koloniji kod električara Muje i
na njemu nije vidjelo. Kada bi se pogađao, tičarnu kod Fejze. Djeca bi ga čekala, znala njegove žene, vrijedne domaćice Magbule.
tražio je da mu se u nadnicu uračuna hrana, su gdje ide. Vraćao bi se s fišecima punim Pun kamion ćutuka pilanski radnici isto-
a malehan i žgoljav, ni šeset kila žive vage, duguljastim, bijelim bombonima, s crve- varili su iz terenskog kamiona, koje su na-
reklo bi se u narodu. Znajući koliko može nim kružećim prugama. Svakom djetetu kupili na šumskim radilištima Zelengore.
pojesti, žene domaćina bi mu iznosile puno davao bi po jedan fišek. Smijući bi govorio: Za nepun sahat, iza kuće, do bašče, ispred
svakojake hrane, što bi bilo dovoljno za jed- – Evo, poslo vam Fejzo. Friške bobe njih je izraslo veliko brdo od ćutuka, ravno
nu familiju, a Hamdija bi sve to pojeo dok bi u fišeku. s krovom duge, prizemne kuće u kojoj je
se odmaro. A što mu se hrana nije primala? Djeca bi se smijala. Znala su da im je to bilo osam stanova. Svi su se izišli iz prize-
Sve što pojede otišlo bi na cijepanje drva ili od Hamdije. Kakav Fejzo? Jednom su mu mnih stanova i čudili se što će Muji toliko
na kopanje zemlje. Ostao je onaj žgoljavac, ostala tri fišeka, a on ih je dao najmlađem drva. Onaj moj, dugi fijaker sva ova drva
okretni zvrk. Uvijek ozbiljan s malo riječi i i najmanjem iz prvog razreda, govoreći: će pojesti kad se bude ložilo i danju i noći,
oprezan s ljudima. Samo se smijao kada bi – Dušo, tebi tri fišeka. Znam ja, u tebe govorio je Mujo. Čim krenu oni silni mi-
se djeca iz škole okupila oko njega. Ko da su sve gole petice. Tebi je ovo od Hamdije. nusi, valja nam grijati i sobu za spavanje,
je čudo, vrtjela bi se oko njega. I svašta ga Onda bi ih požurivao, neka idu, da može kako bismo zaspali, dodavao im je Mujo, a
pitala, a on bi kratko odgovarao: “Ja, ja, ja.” raditi. Djeca bi ga bezvoljno napuštala. oni su to znali.
Hamdija je moro cijepati drva. A onda je došo Hamdija pod teretom
Sav alat bio je s njim. Obješen na njemu svojih torbi. S Mujom se pogodio u neko-
u velikim torbama od grubog sukna, ispred liko riječi: Hrana dok radi, a pare čim isci-
njega i na leđima. Gegao se putem kao po- jepa ćutuke. I onda je skino torbe sa sebe.
kretna radionica. Ako bi torbe gdjegod Iz najveće torbe izvadio je sjekiru, a pored
spustio, tamo gdje su bili ljudi, bile su mu nje, na zemlji, poredao je klinove po težini.
stalno naoku. Od njih se nije odvajo. Kod Iz brda je izvukao najveći ćutuk i sjeo na
ciganina Eke, koji je iznad fočanskog Pa- njega da se odmori, a još nije počeo ni ra-
zarišta držo kovačku radnju, Hamdija je diti. Šutio je, gledajući preda se, a okuplje-
naručio nasađenu krampu, na vrhu sa že- ni stanari su ga pogledima ispitivali. I oni
ljeznim dijelom, koji nije smio biti ispod su šutjeli. Onako malehnog i mršavog bilo
pet kilograma. To je bila najteža krampa u im ga je žao dok su gledali u veliko brdo od
općini. Kod Hamdije se sve znalo. Sve je ćutuka. A Hamdija je sjedio na plitkoj ske-
radu prilagođavo. Jednim zamahom teške mliji, samo je šutio i gledao u zemlju. Jedan
krampe mogao je otkopati zemlje koliko i od stanara, ne mogavši izdržati, kaza mu:
ašovom, kada bi ga tri puta zabado nogom, – Hamdija, neka ti Bog pomogne.
što je, opet, malo zemlje ko kad zamahne Hamdija, ne dižući glavu, progovori:
teškom krampom. Kovač Eko mu je napra- – Hoće, hoće... On će mi pomoći...
vio i sjekiru, ništa lakšu od krampe, kako je I Mujo će im reći:
to htio Hamdija. Od siline ove sjekire svaki – Hajmo kućama... Neka Hamdija radi...
ćutuk je popušto, koliko god bila gusta bu- Svi se raziđoše. Ostade sam Hamdija i
kovina. Ako bi bio puno kvrgav, Hamdija brdo od ćutuka. Nakon sjedenja, Hamdija
je imo četiri željezna klina, u četiri težine i ustade, odabra dva povelika panja, na njih
veličine, što mu ih je Eko skovo, pa bi i oni nareda više ćutuka, uze sjekiru, kao da je
najkvrgaviji popuštali. Sve u svemu, ćutuci pero, diže je uvis, a onda snažno spusti na
se nisu mogli naduravati s Hamdijom. Eko prvi ćutuk. Prepolovi ga iz prvog zamaha,
mu je skovo i lahku pilu s oštrim zubićima, a onda je dijelove bez zamaha cijepao. Sve
u drvenom okviru, koji se mogao drvenim se ponavljao, brže i brže. Hamdija se zagri-
šarafima zatezati i popuštati, a lahka, mo- javo za poso. One kvrgave bi odmjeravo,
gla se nositi na ramenu. Alat je bio onakav pa u njih zabijo željezne klinove, a onda
kakav je Hamdija nacrto u svojoj glavi, a bi ih sjekirom bez otpora polovio. Ni na
kovač Eko po tome ga skovo. Sav alat bio je jednom ćutuku nije gubio vrijeme. Iz sat
na njemu, u torbama, kud god bi kreno. Nije u sat cijepanje je postajalo pokretna traka
se odvajao od njega. Alat mu je bio život. koja se kretala sve brže, bez imalo zastoja.

Godine su trčale s Hamdijom. Zarađenim parama izgradio
je gazdinstvo. Dvije kuće, štale za ovce, krave, koze i veliki
voćnjak. Sve su to održavali on i supruga Dika s četiri sinkova
i s pet šćeri, kako ih je ono on zvao. Od ovog su mogli živjeti,
ali je Hamdija opet išao pješke u Foču i Brod na Drini, gdje
je radio, a iza ponoći se vraćao. Jednom ga je jedan gazda
iz Foče predvečer zamolio da mu posiječe dud, čiji su mu
plodovi ostavljali trag u avliji, pa je avliju valjalo ispirati.
Hamdiji je bilo žao duda, pa mu je iskopao žile iz zemlje

STAV 3/10/2019 65