Page 66 - STAV broj 239

DRUŠTVO

Ta traka bio je malehni, mršavi Hamdija.
Stanari su virili kroz prozore svojih spava-
ćih soba, čudeći se onome što vide. Vidje-
li su Hamdiju kako zamahuje i iscijepana
drva baca na gomilu, pa klinovima razbija
kvržine, a to sve se brzo ponavljalo, kao da
tome neće biti kraja, da su na prozorima
ostajali zabezeknuti. Odlazili bi s prozora,
izlazili u koloniju i pričali šta su vidjeli, a
onda se vraćali opet na prozor. Vidjeli su iscijepanih drva, da je visinom bila ravna kuće, štale za ovce, krave, koze i veliki
da je brdo od ćutuka postajalo sve manje, a krovu njihove duge kuće, i Hamdiju kako voćnjak. Sve su to održavali on i supruga
gomila iscijepanih drva sve veća. sjedi na skemliji, šuti i gleda u zemlju. Izaš- Dika s četiri sinkova i s pet šćeri, kako ih
Za to vrijeme Mujo je sišo do ćumeza, li su Mujo s djecom, a Magbula je donijela je ono on zvao. Od ovog su mogli živjeti,
na špiljama nizbrdo prema Drini, sklepan kahvu. Hamdija je polahko ustao, alat gurao ali je Hamdija opet išao pješke u Foču i
od dasaka, u kojem su on i žena mu Ma- u torbe i tovario na sebe, govoreći: Brod na Drini, gdje je radio, a iza ponoći
gbula uzgajali kokoši. Uhvatio je najveću – Duše moje, nemam vremena. Valja se vraćao. Jednom ga je jedan gazda iz Foče
kokoš za Hamdiju i iznio je u bašču na cje- mi u Zebinu Šumu. predvečer zamolio da mu posiječe dud, čiji
palo. Magbula je već na fijakeru, u rerni, Mujo mu je platio da je Hamdija bio su mu plodovi ostavljali trag u avliji, pa je
ispekla veliku tepsiju pite od krompira, zadovoljan, a ovaj je natovaren krenuo, na avliju valjalo ispirati. Hamdiji je bilo žao
a na donjem dijelu fijakera, gdje se loži, obazirući se na stanare koji su ga pozdrav- duda, pa mu je iskopao žile iz zemlje. Či-
zgotovila čorbu od buranije i tarhana supu. ljali. Kada je došao na glavnu cestu prema tavu noć je vukao dud do Zebine Šume.
Krompir i buranija iz Magbuline bašče. Ustikolini, šofer Zeka je zaustavio autobus Dok su ukućani spavali, on je iskopao veli-
U rerni u drugoj tepsiji ispekla je kokoš. ne bi li Hamdija ušao, da ne ide sedam ki- ku rupu i zasadio dud. Izjutra se svi čudili
Sve su to oni iznijeli popodne i posložili lometara pješke. Hamdija mu je, ne zau- otkud veliki dud da izraste iznad njihove
na okorke iza gomile iscijepanih drva a stavljajući se, odgovorio: kuće. Mogao im je kazati samo Hamdija,
da nisu ometali Hamdiju. Ni on njih tada – Dušo moja, žurim ja. a on je spavao.
nije vidio, samo ćutuke i sjekiru. Predve- Zeka je produžio dalje. Svi putnici su se Nakon jednog velikog posla, Hamdija
čer je Magbula došla po suđe. Čudila se, smijali. Nisu prošli ni kilometar, a autobus je po noći krenuo u Zebinu Šumu. Na putu
u njima ništa nije bilo. Hamdija je nije ni se pokvario. Bio je to stari autobus koji je ga je sačekalo više ljudi. Tukli su ga i kada
vidio, samo je radio. davno trebao biti rashodovan, ali ga je vo- je onesviješten ležao na putu. Uzeli su mu
Električar Mujo iz spavaće sobe spustio zio i održavao šofer Zeka, pa je svima služio sav novac. Posljednji dinar. Kada je došao
je kablo sa sijalicom i pričvrstio ga iznad već dvije decenije. Zeka se podvukao pod sebi, tek izjutra se doteturao do kuće... Da-
prozora. Kada je pao mrak, sijalica je oba- autobus, opravljajući ga, a putnici su čeka- nima su mu ukućani stavljali obloge s tra-
sjavala Hamdiju i ćutuke. Mujo je čitao mi- li. Utom je naišao Hamdija, a putnici su ga vama po cijelom tijelu. Kada je ustao, jed-
sli Hamdijine, koji je cijepao drva dokasno, pozvali da se odmori, a on im je odgovorio: va je govorio. Lice mu je bilo izobličeno.
iza ponoći, dok se komšije nisu pobunile. – Duše moje, žurim ja. Kada su mu došle komšije, upitali su ga ko
Onda je sav alat pokupio u torbe, donio ga Nakon ovoga, kada bi se god autobus mu je to učinio, on im je kratko odgovorio:
s druge strane kuće na klupu na verandu pokvario, putnici bi izlazili i krenuli pješke. – Ljudi...
i pored njega zaspao. Čim su podspiljama Ako bi ih Zeka ispod autobusa zaustavljao, Sutradan, rano, kod česme je vrisnula
u ćumezima pijevci zakukurijekali, začula oni bi mu u horu odgovorili: najstarija kćerka Hamdijina. On je visio niz
se i sjekira Hamdijina. Sve slabije i slabije. – Dušo naša, žurimo mi. stari orah, odmah poviše kuće.
Bila je nedjelja, svi stanari su nahrupili na Godine su trčale s Hamdijom. Zarađe- Hamdija je puno radio i bio dobar
prozore. Imali su šta vidjeti. Veliku gomilu nim parama izgradio je gazdinstvo. Dvije čovjek. n

66 3/10/2019 STAV