Page 60 - STAV broj 418

DRUŠTVO

Tranzitne priče (5)

SAN O AMERIČKOM SNU

“Zašto želiš ići u zemlju koja je ubijala i progonila domorodačko stanovništvo – Indijance, a potom ih
strpala u rezervate!? U zemlju koja je bacila atomsku bombu, u kojoj je visok stepen rasizma, gdje su
još aktivna udruženja poput Ku Klux Klana? U zemlju koja je intervenirala diljem Latinske Amerike
protiv demokratski izabranih vlada koje joj nisu bile po volji, koja je vodila jedan od najkrvavijih ratova
u ovom stoljeću, onaj u Vijetnamu... Zašto Amerika?“, prostrijeli me pogledom Edita.

Piše: Ammar KULO

„A zašto si ti birala francuski?“, upitah.
„Kultura, romantika, književnost,
historija, Pariz. O svemu bih od ovoga
mogla napisati barem po pet stranica“,
govorila je Edita. „Doista? A da dodaš
tom spisku: giljotina, masakr prilikom
nasilnog preuzimanja vlasti u buržoazij-
skoj revoluciji, kolonijalizam, izrablji-
vanje afričkih nacija, postojanje geta u
okolini Pariza i u većim urbanim centri-
ma...“, rekoh, nekako naprečac, brzo, kao
da je to oduvijek čekalo da bude kazano,
navrh jezika stajala je neka nakupljena
doza ljutnje. U mojim očima, u mojoj
duši, bila je diskrepancija, jedna ogro-
mna provalija između projiciranih slika
Francuza, kulture i svega što se promicalo
pod kulturu i onoga što smo imali prili-
ku vidjeti kroz francuske vojnike koji su
služili u UN-ovoj misiji u Bosni i Herce-
govini. “Uuuu, baš si oštar. Ne mogu ja
to gledati tim lećama. Nije to u redu! Za
danas dosta! Razmisli zašto Amerika, pa
se vidimo sutra“, reče Edita. „U isto vri-
jeme“, upitah. „U isto vrijeme“, potvrdi
Edita i dodatno klimnu glavom.
II
Crrr, crrr, crrr... Zvonio sam na ula-
znim vratima porodične kuće Kabaši.
Otvorila je teta Angelina. „Dobar dan“,
rekoh. „Dobar dan. Uđi“, Edita te čeka. Obnovljena osnovna škola (izvor Radio Olovo)
„Kako idu te instrukcije?“, upita me teta
Angelina, Editina mama. „Tako, tako...“, starog Kabašija... Već je decenija preno- su bili izloženi pekarski proizvod, i svi
odgovorio sam sliježući ramenima. „Ma, sila taj zanat s koljena na koljeno. Nešto ostali „radni ljudi“, oni kod kojih se nije
samo ti uči, svaki trud se isplati“, rekla prije šest sati već bi nahrupili u radnju, pravio „domaći hljeb“.
je to s nekom dozom samouvjerenosti. u pekaru, prve radnice što im je smjela Teta Angelina svakog je sugrađanina
Gledao sam u njene ruke. Svako ju- počinjala za koju minutu. Lupanjem pot- dočekivala srdačno, s osmijehom, s lije-
tro ta žena ustajala je u četiri sata, sa svo- peticama najavile bi radni dan, žurili ka pom riječju. Odisala je čistoćom i miri-
jim suprugom Fazlijom, potkuhavajući, tvornici rublja. Malo kasnije pojavili bi se som svježe iznesenog bureka, ili kifli, ili
mijeseći kifle, peciva, tijesta za burek, i radnici „Centrotransa“, potom medicin- hljeba, ta radnja od trideset kvadrata, u
sirnice... Sve je moralo biti gotovo, pri- sko osoblje u Domu zdravlja, a onda već kojoj su bili smješteni sto i dvije stolice
premljeno do pet, kada bi se stavljalo u od sedam bi počinjali pristizati školarci. da bi putnik-namjernik imao gdje jesti...
pećnicu, posebno dizajniranu i prilago- Iz osnovne, iz srednje škole. Dolazili bi, Imao sam svoj jutarnji ritual, došao bih
đenu po nacrtu iskusnog znalca zanata u taj prodajni prostor, s vitrinom u kojoj prije škole kupiti kiflu-dvije. Na velikom

60 10/3/2023 STAV