Page 57 - STAV broj 418
P. 57

STAJALIŠTA



                                             KRIVO SRASTANJE
                                             Amidžine priče

                                            KAKO SE



                                            RAZGOVARA S



                                            KABADAHIJOM




                          Piše:             Nekad i negdje bio neki kabadahija. Povremeno je dolazio u izvjesno
                          Sadik IBRAHIMOVIĆ
                                            selo i maltretirao seljane. Kad bi čuli njegovo urlanje, psovke i
                                            prijetnje, seljani bi se panično zaključavali u kuće i drhtali od straha.
                                            Na njegove pozive da izađu i suprotstave mu se nisu odgovarali, pa bi
                                            kabadahija, sav u srdžbi, provaljivao u neku od kuća i tukao ukućane.









         U                                  će nasilnik.                       silan. Ili se varam?
                                                                                  Pa možda i nije baš toliko snažan i
                                               – Šta ti je, blentovino?! Šta se dereš?!
                 ranom djetinjstvu, ponajviše od
                 djeda, nene i amidže Ahmeda,
                                               – Ama, je l’ ti to meni – zapanjeno
                 naslušao sam se jezovitih priča
                                                                                  S druge strane, kabadahija iliti pro-
                 o strahu i borbi protiv straha.
                                               – Tebi, tebi! Drugog ahmaka, koliko
            Sjećam se, u konačnici, hrabrost bi   vidim, ovdje nema!           izvođača strahova sve je više i sve su
                                                                               osioniji.
         vazda nadvladavala strah, dobro bi po-  – Znaš li ti ko sam ja?!         Može im se. Ovo je njihovo vrijeme
         bjeđivalo zlo, a ja bih potom – nesvjestan   – Ko god da si, sebi si! Zaveži labr-  (a koje nije?).
         poučne potke ovakvih, ruku na srce, za   nju i to odmah! Drekneš li još samo jed-  Strah koji neštedimice produciraju
         moj uzrast neprimjerenih, zapravo, gro-  nom, ima da te nema! Hajde, mrš, smra-  paralizirao je “seljane”.
         zomornih priča koje nikad ne bih (niti   du ljudski!                     Otpora nema. Bar ne izrazitijeg i
         jesam) ispričao mojoj ili bilo čijoj djeci   Kabadahija zanijemi, preblijedi i, svje-  produktivnijeg.
         – lijegao u krevet sav isprepadan i čvrsto   stan da je naišao na čovjeka bez straha,   A kako stvari stoje, u dogledno vrije-
         pripijen uz majku.                 jačeg i silnijeg, brže-bolje pobježe iz sela   me teško da će ga i biti.
            Tako, jedna od tih priča, doduše ne   i ne vrati se ponovo nikad više.  S treće strane, a u ovome se krije i od-
         odveć strašna, koju sam u to vrijeme čuo   Dakako, slično kao u klasičnoj per-  govor zbog čega izrazitijeg otpora nema,
         od amidže Ahmeda i koju, sukladno mo-  zijskoj poeziji u kojoj su likovi najčešće   nakaradni proces “prevrednovanja svih
         jim dječačkim godinama, bezbeli, nisam   depersonalizirani i simboliziraju nešto   vrijednosti”, čiji su kreatori (tačnije –
         razumio, a, bojim se, ni najbolje zapam-  sasvim drugo, u ovoj amidžinoj priči,   izvođači radova) upravo oni, kabadahije,
         tio, ide otprilike ovako:          kasnije ću to shvatiti, nije bilo nikakvog   već je okončan, uobličen i, kojeg li jada,
            Nekad i negdje bio neki kabadahi-  konkretnog, otjelotvorenog kabadahije   legaliziran i legitimiziran.
         ja. Povremeno je dolazio u izvjesno selo   niti jačeg i silnijeg putnika-namjernika.  A gdje je artikulirana i snažna gra-
         i maltretirao seljane. Kad bi čuli njego-  Ono što mi je pokušao saopćiti i pribli-  đanska svijest? Šta je s njom?
         vo urlanje, psovke i prijetnje, seljani bi   žiti jeste da je prvi oličavao brutalnu, be-  Odlično pitanje na koje, bar zasad,
         se panično zaključavali u kuće i drhtali   šćutnu vlast, a drugi artikuliranu i snažnu   razložan odgovor nije moguće dati.
         od straha.                         građansku kolektivnu svijest, onu svijest   Možda tek ovo: ta je svijest grohnu-
            Na njegove pozive da izađu i suprot-  koja ne može niti želi živjeti u ambijentu   la, klonula u tešku apatiju, a u određe-
         stave mu se nisu odgovarali, pa bi kaba-  svekolike obespravljenosti, poniženosti i   noj mjeri i pristala biti uz kabadahijske
         dahija, sav u srdžbi, provaljivao u neku   egzistencijalnog straha.   skute te im revno, bespogovorno služiti.
         od kuća i tukao ukućane.              Međutim, ovo je tek bajkovita priča   Jadno?
            I tako godinama.                sa sretnim svršetkom i ništa više od toga.  I više od toga.
            Sve dok jednog dana kroz selo nije   U našoj sociopolitičkoj stvarnosti,   Putnik-namjernik pod hitno nam
         naišao neki putnik-namjernik.      nažalost, putnik-namjernik nikako da   treba.
            Čuvši kako kabadahija bjesni, psuje i   prođe “kroz selo”. A dobro bi nam došao.  Valjda će doći.
         prijeti, prišao mu je i uzviknuo:     Razlog?                            Čim prije.                  n


                                                                                                    STAV 10/3/2023 57
   52   53   54   55   56   57   58   59   60   61   62