Page 47 - STAV broj 413

BARBARI U LABIRINTIMA PRIJE BIZANTIJE

Pitanje normiranja nekih starih i novih grčkih oblika staro je novo pi- da u normi može potpuno legitimno stajati i vitacizam, tim prije što
tanje upotrebe bosanskog jezika. Kako praksa pokazuje, iako je dati je Bosna kroza svoj historijski razvoj imala intenzivne kulturne doti-
oblik normiran u hrvatskom, pa je po automatizmu ta situacija utje- caje s grčkom kulturom, što naravno ne isključuje i kulturne veze s
cala na prihvatanje ovog oblika i u bosanskom – što možda izgleda Rimom. Primjeri ovoga tipa pokazuju zapravo koliko je jezik „upet-
čudno, ali je sigurno i zbog očiglednog utjecaja ovog jezika na go- ljan“ u historijska, politička, društvena i kulturna pitanja te postoja-
vornike bosanskog jezika – i danas se u javnom medijskom prostoru nje određenih jezičkih obrazaca ukazuje na duge i složene historij-
može čuti Vizantija, koji se odnosi na Istočno Rimsko Carstvo. Ko se ske procese. U svakom slučaju, u savremenom bosanskom jeziku
razumije u standard, zna da je u bosanskom standardiziran oblik Bi- normirani su oblici Bizantija, bizantijski, barbarin, barbarski, Babilon,
zantija. Slično je i s barbarima, Babilonom, Babiloncima, labirintom, babilonski, labirint i sl. Zanimljivo je da je u vezi s posljednjom riječ-
kao i nekim drugim riječima u kojima se javlja ova dvostrukost. U srp- ju Babilon veza arapskog jezika, u kojem se javlja b, odakle imeni-
skoj i crnogorskoj jezičkoj praksi prisutni su Vizantija i varvari, Vavi- ca bab-, što znači vrata, pa je etimologija Babilona ustvari bab-ili,
lon i Vavilonci, lavirint i sl., dok je u hrvatskom, kako je napomenuto, na akadskom jeziku, što znači Božiji dvorovi, Božija kapija, odakle
Bizant ili rjeđe Bizantija i barbari, kao i Babilon i Babilonci, labirint. se, između ostalog, u bosanskom može tražiti navedeno rješenje u
Zašto je ustanovljena ova leksička razlika utemeljena na jednoj fo- opredjeljivanju za betacizam, što opet nije eliminatorno u ovoj pro-
netskoj opreci? Riječ je, naime, o načinu čitanja starih grafema iz blematici. Varijacija b sa v javlja se, npr., i u imenu Vasilije odnosno
grčkog jezika, koje su mogu čitati ili kao v ili kao b. Ta pojava naziva Bazilije, a tako i u etniku Jevrej odnosno Hebrej.
se betacizam ili vitacizam. Naime, u grčkom alfabetu navedeni su- I dok ovo završavam, naumpadaju mi dva velika filozofska uma musli-
glasnik čitan je kao v, što je inače starija grčka baza, odakle je do- manskog Istoka: Ibn Sina i Ibn Rušd – koji se u evropskim tradicija-
bijen vitacizam, dok je zapadnije, preko latinskog utjecaja, to grčko ma zovu Avicena i Averroes, čija su imena, čini se, upravo formirana
v čitano kao b, što je proizvelo tzv. betacizam, odakle inače potječe preko grčkog posredovanja, gdje je b postalo v, pri čemu je došlo
latinični i ćirilični način pisanja i čitanja grafeme b odnosno v. Iako do još nekih jezičkih prilagođavanja. Babilonci, barbari i Bizantijci u
je u bosanskom jeziku standardiziran betacizam, nije naodmet reći labirintu – nasuprot Jevreja.

BITI HAN ILI KAN

Iako bi se moglo pomisliti da je riječ o potpuno Dakle, obje riječi u najstarijim vremenima, kako izdaje čuvenu Ahdnamu na prostoru centralne
različitim leksemama, gdje han znači konačiš- na to upućuju rječnici, vode porijeklo iz oblika Bosne te sebe u njoj upravo titularizira hanom,
te, a kan predstavlja vladara vojskovođu, tre- kojom se upućuje na historijsko vladarsko zvanje kako u prijevodu s osmanskoturskog daje Ha-
balo bi se podsjetiti da ove riječi imaju i neka u drevnih Avara, Mongola, Turaka i Tatara, kako zim Šabanović. Dakle, kan je riječ koja pripada
druga značenja. Tačnije kazano, leksema han, se navodi na Hrvatskom jezičnom portalu. Jedan prije svega avarsko-mongolskoj jezičkoj zajed-
koja stoji ekvivalentno spram kana, čini svoje- od najpoznatijih vojskovođa u historiji čovječan- nici, dok je han riječ koja pripada osmanskom
vrsni leksički sinonimni par s dodatno nijansi- stva bio je čuveni Džingis-kan, mongolski vladar jezičkom naslijeđu (ne ulazeći u problem osman-
ranim značenjima, što ide u prilog činjenici da iz 12. st., koji je svojevremeno napravio mnogo skoturskog oblika), pri čemu obje ove lekseme
jezik „vodi računa“ i o „sitnicama“. Zbog toga belaja, posebno u centralnoj Aziji. Malo kasnije, ulaze u bosanski leksički sistem, pokrivajući
bi trebalo skrenuti pažnju na to da u leksičkom u istom stoljeću kad je umro Džingis-kan, među pojedinačno data značenja. Dakle, obje riječi
sistemu bosanskog jezika ove dvije riječi ne is- Turcima Oguzima rađa se utemeljitelj moćne imaju zajedničko porijeklo, a u savremenom
ključuju jedna drugu. Najprije, treba znati da je Osmanske Države, Gazi Osman-han, a jedan bosanskom jeziku transponiraju se na bliske,
jezička popudbina ovih leksema zajednička, ali od njegovih nasljednika i jedan od najvažnijih ali ipak u nijansama različite pojave. Tako je to
da je vremenom, shodno razvoju različitih jezika, vladara toga Carstva bio je Fatih Mehmed-han, u jeziku. Zato je neobično, prema onome što se
historijskih okolnosti i kultura, svaka od ovih lek- koji je osvojio Carigrad i koji je kasnije zauzeo zove kolokacija, formirati oblike Džingis-han ili
sema dobila svoje mjesto u leksičkom sistemu. Kraljevinu Bosnu. U to doba, 1463. ili 1464, Fatih Mehmed-kan.

GRAD SVJETLOSTI – PARIS ILI PARIZ?

Često smo u nedoumici kako pisati vlasti- Ali, šta ćemo s gradom svjetlosti? Ako se držimo Nepravilni oblik *pariški izvodi se iz osnove Pa-
ti imena stranoga porijekla pa se kolebamo načela izvornosti, ovo ime trebalo bi pisati Paris. rižanin, tako da se na osnovu Pariž- dodaje -ski,
treba li pisati etimološki, odnosno onako kako No, to bi bio najmanji problem. Kako bismo onda što daje parižski, nakon čega slijedi parižki pa
se piše u jeziku izvorniku, ili to ime treba pi- pisali etnik od tog imena i kako bi inače trebalo pariški. Ono što je sporno jeste činjenica da se
sati u skladu s fonetskim principima pisanja. pisati pridjev od ove riječi? Ne treba posebno od etnika Parižanin ne pravi pridjev već od oj-
Problem postaje još očitiji ako se mi npr. isticati da se u francuskom jeziku ovo finalno -s konima Pariz. Mnogo je primjera koji bi potvrdili
koristimo latinicom, a ime nekog npr. grada ne čuje. Jak argument protivan etimološkom pi- ovu činjenicu, ali evo nekoliko: Beograd – beo-
piše se izvorno na stranoj ćirilici ili npr. ara- sanju imena ovoga grada jeste činjenica da u gradski; Beograđanin – *beograđanski; Zenica
bici ili kineskom pismu. Odmah treba znati jeziku ne postoji Parišanin već samo Parižanin, – zenički; Zeničanin – *zeničanski; Tuzla – tuzlan-
da su pravila u pisanju imena stranoga pori- što govori o tome da etimološko pisanje nije ski; Tuzlak – *tuzlački, što bi značilo da je *pariški
jekla fleksibilna, a postoji i razlog zašto je to prihvatljivo. Isto tako, postavlja se pitanje kako ekvivalentno oblicima *beograđanski, *zeničan-
tako. Evo jednoga primjera. Načelno pravilo u se formira pridjev na -ski od ovog imena. Većina ski, *tuzlački... Dakle, grad svjetlosti trebalo bi
svakoj modernoj kulturi, pa i jezičkoj, jeste to će vjerovatno reći pariški, iako je ta tvorba ne- pisati fonetski jer je riječ o imenu koje je davno
da se vlastito ime piše onako kako se piše u pravilna. Zašto? Naime, na oblik Pariz- formira ušlo naš jezik i adaptiralo se prema bosanskim
izvorniku, čime se prije svega poštuje načelo se dodatak sufiksa -ski, koji daje parizski, nakon gramatičkim zakonitostima, a pridjev treba izvo-
individualiteta: dobar su primjer napisi ime- čega slijedi jednačenje po zvučnosti pa z prelazi diti iz imena. Istina, nisam siguran da se neće
na npr. fudbalera, kod kojih se na dresovima u s (parisski), nakon čega slijedi jednačenje po desiti da nam nekad ne zatreba *beograđanski,
piše izvorno ime bez obzira na to ko je igrač mjestu odnosno ispadanje istih suglasnika kada *zeničanski, *tuzlački, ali je sigurno da je to ne-
i u kojem timu igra. se nađu jedan pored drugog, što daje pariski. obično. Pariz i pariski!

STAV 3/2/2023 47