Page 51 - STAV broj 413

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
Život ili san
TOG JUTRA MAJČIN

GLAS NIJE ME

PROBUDIO

Piše: Sjedim za kuhinjskim stolom, pijem kahvu i pušim. Gledam kroz
Sadik IBRAHIMOVIĆ
prozor u od teške magluštine jedva vidljive obližnje zgrade. Pale se
svjetla u stanovima, jedno po jedno. Ljudi su ustali, rade ono što
jutro od njih traži. A zatim... Novi dan. Nova borba.

udim se. Mrak. Sabahsko vrije- Pojavile su se odnekud početkom prošle nigdje nikog. Mukla tišina. Odjednom,
me. Ovog jutra majčin glas nije godine, našle utočište u avliji, ali, mada bez ikakve najave, preplavi me neopi-
me probudio. Ponekad, tako, sam pokušao, prisniji odnos s njima ni- sivo ugodno osjećanje mira i spokoja.
Bčujem njen glas, tih, blag, sta- sam uspio ostvariti. Uvijek su na distan- Uplaših se. Zasjesti usred mezaristana
rački prozukao. Izgovori samo moje ime, ci, odmjerenoj, sigurnoj, plaše me se, ne i osjećati se ugodno i spokojno naprosto
ništa više, a ja se trgnem iz sna, skočim vjeruju mi, na svaki moj nagli pokret rea- nije normalno, pa, ne časeći časa, usta-
kao oparen, sjedim na krevetu, uznemi- giraju munjevito, bježe, međutim, hranu doh i krenuh ka izlazu.
ren, nerazbuđen, u konfuznoj zapitanosti ne odbijaju. Ljeti ih ne hranim jer, uo- Dakle, razmišljam usput, eto snažnog,
zbog čega majka tiho izgovara moje ime, čio sam to, ove naizgled bojažljive mačke presnažnog išareta gdje sam i u čemu sam:
šta mi poručuje, poziva li me, možda, k lukavi su i nemilosrdni predatori, pa se ugodnije mi je biti među merhumima
sebi i, na koncu, zašto me uvijek budi u same snalaze za hranu iliti lovinu, a kat- nego među živim ljudima (čitaj: podla-
sabahsko vrijeme. kad, ko bi sad znao zašto, valjda na takav cima i huljama). Stresoh se od zebnje i
Odgovora je mnogo, roje se u glavi, način izražavaju zahvalnost, na stepeništu nastavih dalje.
ali kako su svi redom, jasno to osjećam, podno ulaznih vrata u kuću ostave zadav- Ulazim u granap, pozdravljam proda-
slabašni, neuvjerljivi, vazda, pa i ovog ju- ljenog poljskog miša. vačicu i kupujem neke sitnice
tra, prestajem grozničavo tragati za pra- Zimi, pak, kad sve naokolo zgasne, Dok mi vraća kusur, reče da joj smeta-
vim odgovorom, dižem ruke, učim Fatihu utihne, usuče se u sebe, kad su mačke ju nagle promjene vremena i požali se na
za dušu moje dobre majke, a katkad mi gladne i promrzle, hranim ih dva puta česte glavobolje uzrokovane time. Rekoh,
prođe glavom kako me budi samo zato dnevno, a na prostranoj terasi, na kojoj i tek da nešto kažem, da i ja imam slične
da ne bih prespavao sabahski vakat. Ne inače najčešće obitavaju, napravio sam im probleme, pozdravih je i izađoh.
znam, možda. improvizirane bajte u koje se sklanjaju od Spremam ručak, perem nagomilano
Kuća je hladna. Vatra u peći je zgasnu- ledene studeni: kartonske kutije obložene suđe, pijem popodnevnu kahvu, odno-
la. Jako mi je hladno, drhtim. Uzimam vunom. Ugodan smještaj su prihvatile, ali sim hranu mačkama koje, po ko zna koji
abdest, utopljavam se i klanjam. ni to nije pomoglo kako bismo imali bolji put, pobjegoše čim sam im se približio.
Pristavljam vodu za kahvu, ložim odnos. I dalje su nepovjerljive i bježe čim Čitam nešto.
vatru, gledam kako se razbuktava, kako se pojavim s hranom na vratima. Neka, Gledam dnevnik, s mukom, ali gledam.
soba, a i cijela kuća, biva sve toplija, a ba- valjda tako treba biti. Gasim televizor.
cam pogled i kroz prozor, u zamagljenu Rano je prijepodne. Magluštinu, do- Ponovo čitam nešto.
stumračinu koja se jedva primjetno ra- tad gustu kao tijesto, mic po mic, raz- Vrzmam se po kući, slažem opranu i
stače, blijedi, nestaje. Sviće. bucaše jarke sunčeve zrake, pa se dan osušenu posteljinu. Skoro će ponoć. Dok
Sjedim za kuhinjskim stolom, pijem izljepota i naglo otopli. Odlučujem oti- se spremam za spavanje, dok perem zube,
kahvu i pušim. Gledam kroz prozor u od ći na mezarje i obići roditelje. Ulazim sinu mi da sam tog dana izgovorio svega
teške magluštine jedva vidljive obližnje u prostrani, skoro nepregledni mezari- nekoliko riječi. Premalo. Ili previše, ovi-
zgrade. Pale se svjetla u stanovima, jed- stan, obilazim očev pa majčin mezar i, sno o tome kako ko na to gleda.
no po jedno. Ljudi su ustali, rade ono što nakon što sam obavio što se obaviti treba, Konačno, umoran, ali ne i pospan,
jutro od njih traži. A zatim... Novi dan. sjedam na osunčanu klupu tik do pra- spuštam se u krevet, sklapam oči i tiho
Nova borba. starog hrasta s kojeg neštedimice opa- šapućem: “Prođe i ovaj dan, kao da ga nije
Svanulo je. Izlazim vani da nahranim da uvehlo lišće, a pokoja liska, krupna i ni bilo, ili je to bio tek puki san iz kojeg
mačke. Tri ih imam. Zapravo, nisu moje. beživotna, padne i na mene. U mezarju me majčin glas još nije probudio.” n

STAV 3/2/2023 51