Page 55 - STAV broj 413

– Pupupupu – pljucnuo sam na stra-
nu. – Tobejarabi, nisi normalan o čemu
pričaš, kakva pogibija i gluposti.
Ponovo smo zašutjeli.
– Nena i djed su sami sad kod kuće.
Djed sigurno sjedi pored prozora i gleda
niz cestu. Nana pravi ječmenu kahvu i
ubacuje drvo po drvo u stari šporet. Eto,
kao da ih gledam – prenu me Alen.
Vidjeh kristalno prozirnu suzu kako mu
se ote i ode niz obraz. Sklonio ju je brzo
mahnuvši rukom. Ja sam se pravio da ništa
ne vidim upirući pogled prema našoj liniji.
Znao sam cijeli njegov život, kakav je
i koliko je težak bio. Roditelji su ga napu-
stili kad je imao četiri godine, nakon toga
su ga podizali nena i djed. Bio je najbo-
lji učenik u školi, bosanskohercegovački
republički prvak iz fizike i matematike. Oborio je glavu i rukom čupkao iz Bilo mi je nevjerovatno da je, iako sta-
Nekako pred sami rat odnio je i značaj- sijena duge travke. Šutjeli smo obojica ra jednu godinu, polovina tog žita bila i
ne nagrade na državnom jugoslavenskom nekoliko trenutaka. dalje u ljušturi, mada je iz nje vrlo lah-
takmičenju iz matematike. – Vidi, Alene, ja ti ne smijem tamo ko ispadala, čim se kukuruz dodirne. Ja
– I kol’ko bi do Brčkog – kroz smi- ići. Nemoj da glumimo heroje, nemamo sam gledao na stranu i osmatrao dok je
jeh sam ga pitao da ga malo oraspoložim. pojma ni gdje su mine ni gdje su četnici. on brao. Začas je vreća bila puna. Nabra-
– Ima tačno kol’ko od Brčkog dovde, Ne znamo ništa, i sad da krenemo tamo nu vreću iznio je Alen, a ja sam ostao. A
kiselo se nasmijao. tek tako, grlom u jagode. Možemo stati onda sam sljedeću iznio ja, a on je čekao.
– E, jesi pametan, nisi ti džabe nagrade na minu, naletjeti na njihove ljude. I tako četiri ili pet puta.
tolike odnio – govorio sam namještajući – Dobro, dobro razumijem te, ne mo- – Idemo sada polahko izaći, dosta je
se u onom sijenu. raš sad nabrajati. Upravu si, opasno je, al’, – rekao sam mu.
– Vidi, nešto sam te htio pitati pa sam eto, mislio sam, ne znam, nemam neko Potvrdno je klimnuo glavom. Brzo
čekao da budemo sami – opet se javi Alen. drugo rješenje. smo, preko kanala i kroz šikaru, stigli
– Da te izbrišem za ove dvije kutije Izvadio sam nam po još jednu cigare- natrag do naše linije.
cigara možda, da ti halalim? tu, zapalili smo šuteći. Osjećao sam se kao Bio sam sav ukočen. Svakim sam se
Ponovo smo prasnuli u smijeh. da sam ga izdao. Nabrzinu, kao nikada, korakom plašio da ću stati na minu. Sada
– Ma ne, nešto stvarno sam htio da izvukao sam cigaretu, uzeo pušku i ustao. sam mogao odahnuti.
pitam, da mi nešto pomogneš. – Idemo. Pokupili smo sve žito na kamaricu i
Vidio sam da je smrtno ozbiljan, po- Ustao je i krenuli smo. Ja sam po- polahko ga u deci prenijeli do onog sje-
digao sam se na laktove, kao da ga bolje trčao preko livade, on za mnom. Ubr- nika iza našeg rova.
čujem. zo smo bili na šestici kod Halida i Age. – Slobodno ga tu ostavi, sutra možeš
– Pucaj, hajde, šta treba? “Ooo, selam, selam, otkud vas, momci”, na miru komiti – rekoh mu.
Prišao mi je još bliže, meškoljeći se. javiše se oni. Zovnuo sam Agu u stranu Nagrnuli smo sijeno na žito i krenuli
– Mislio sam da mi pomogneš da i ispričao mu naš plan. “Vidi, ako se za- natrag na svoju liniju.
odemo tamo preko kanala da naberem puca tamo, znaj da smo mi. Ako možeš, U jednom momentu osjetio sam nje-
malo žita. kreni prema nama, ali u svakom sluča- govu ruku na svom ramenu.
Zastao je, kao da je mislio da me je ju, ne pucaj jer ćemo se ovuda izvući”, – Fala ti, jaro, za ovo od srca.
nečim uvrijedio. kratko sam mu objasnio uzimajući od Lice mu je sada bilo veselo i nasmijano.
– Žita – upitao sam ga. njih vreću u kojoj su donosili hljeb iz – Ma ništa, mi smo braća. Samo da ti
– Jeste, žita, barem jednu vreću, pa komande. kažem da sam crk’o od straha tamo.
bih ja to ovamo iskomio. Kad smo kre- Alen je stajao iza mene i samo šutio. Ponovo se nasmijao.
nuli na liniju, djed i nena ostali su s dvije Skočili smo preko kanala i kroz Zemlja pod našim nogama bila je na-
kile “Klasovnog” brašna. Nemamo, vje- šikaricu došli do njive zasijane kukuru- dojena kišom, svaki naš korak pljuskao
ruj, ništa, nena napravi nekad klasovni zima. Vidio sam trag desno od nas. Ili su je posebnu melodiju.
kolač, a nekad palentu. A nemamo više naši izviđači, ili je neko s naše linije do- Moj školski drug i ja, tamo na nekom
šta ni prodati. lazio po žito. Jagodnjaku, u ravnicama Posavine. Rat nas
je doveo ovdje a da nikada nismo čuli za
ovo mjesto. Tapkali smo po barama smi-
Znao sam cijeli njegov život, kakav je i koliko je težak bio. jući se, slaveći život, mladost.
Tačno mjesec poslije na padinama
Roditelji su ga napustili kad je imao četiri godine, nakon Ozrena, posljednji dan naše smjene, kada
toga su ga podizali nena i djed. Bio je najbolji učenik u školi, smo se spremali kući, moj drug Alen po-
gođen je snajperskim metkom u glavu.
bosanskohercegovački republički prvak iz fizike i matematike. Podlegao je na istom mjestu.
Tu se završio naš put koji je počeo u
Nekako pred sami rat odnio je i značajne nagrade na trećoj klupi od prozora. Ostala su sjeća-
državnom jugoslavenskom takmičenju iz matematike. nja na njega koja nikada neće nestati. n

STAV 3/2/2023 55