Page 56 - STAV broj 413
P. 56

DRUŠTVO


          Tranzitne priče (1)


          KOŠARKA SE VRATILA U




          NAŠ RAZRUŠENI GRAD





                                            Bili su i koševi. Novi! IFOR ih je “donirao”, odnosno ostavio nakon

                                            izmještanja baze u Olovskim Lukama. Zglobni koševi. Dovukao
                                            ih je Kabaši s još nekim; ne mogu se sjetiti ostalih aktera tog
          Piše: Ammar KULO
                                            čina “dislociranja” koša na pravo mjesto! I nisu to bili bilo kakvi
                                            obruči. Mogli su izdržati zakucavanje i vješanje i samog Sabonisa.
                                            Sigurno se dvjesto kila moglo objesiti o te koševe. “Made in USA.”

                 fffffffffff, opori zvuk zviždaljke   mjerom, da bi sve bilo u proporciji, s lju-
                 kao da je sjekao zrak u sportskoj   bavlju, kako bi petogodišnjak bio sretan,
                 dvorani Osnovne škole “Senahid   imao u kući dio bajke... I valjda, otud, moja
          F Bolić Bolo” u Olovu (nekadašnja   prva sječenja na drvo bude neku toplinu.
          “Danijel Ozmo”). Oli je pao na plastični   Oduvijek su drvo, stablo, šuma bili
          pod ili parket ili ko zna šta već i od ka-  zaštitnim znakom i ovog grada i Bosne.
          kve mase. Tamnozelena boja! To, zvat ću   Ili, možda je to bilo samo moje sjećanje,
          ga dno, ravnina po kojoj smo se kretali,   još slojevitije, dublje, možda je to prizvuk
          bilo je nešto hrapavije nego drveni parket,   onih trenutaka kada se sve činilo sređenim,
          dakle sigurnije, nije se u toj mjeri klizalo,   kada je sve funkcioniralo, kada, u suštini,
          niti kada bi se nakupio kondenz. S druge   nisam znao ništa, nisam postavljao pitanja
          strane, bilo je hladnije i od najhladnijeg   i nisam imao briga! A i mati je bila mlada,
          drveta. Činilo mi se u toj mjeri vještačkim,   bez ratnih trauma, bez izbjeglištva, bez
          kao da sam na plohi ogromnog Windows 95   tereta poslijeratnog života. Ne znam, ne
          ekrana ili školske table. Kako god, i dalje   bih mogao odgonetnuti, zašto drvo, kako
          sam preferirao onaj drveni pod, proizve-  je drvo unosilo nekakav mir, da l’ radi
          den u našoj tvornici “Stupčanici”, nazva-  sječenja ili nečeg drugog, ali u jedno sam
          noj po imenu najbitnije rijeke u Olovu, po   bio siguran. Nisam volio plastiku! Nisam
          kojoj su i najznačajniji privredni pogon   volio i sve te nove, industrijske smjese,
          i košarkaški i fudbalski klub nosili ime.   od ovog ili onog “reciklažnog”, bez obzi-
            Sve ono što je vrijedilo u našem mjestu   ra na uvjeravanja mladih i nasmiješenih
          bilo je vezano za to ime. U “Stupčanici”   lica s TV-a ili iz kataloga građevinskog
          se radilo, “Stupčanica” je stipendirala,   materijala, koja su govorila o prednosti-
          školovala, plaće su se zarađivale, plaćali   ma i primjeni tih masa u građevinarstvu.
          su se porezi, sve što je bilo bitno vrtjelo se                       kakvu kontradiskusiju, a dijelom što su
          oko te fabrike drveta. Nekada mi je mati,   KOŠ “DONIRAN” OD IFOR-A  i svi donosioci odluka uglavnom znali i
          u ono vrijeme ekspanzije, prije rata, sre-  Gledajući, pak, s vedrije strane, sport-  vidjeli koji je teret rata i razaranja Olovo
          dinom osamdesetih, desetak godina ra-  ska sala započeta pred sami rat, nikad   podnijelo. Zvali su nas bosanski Vukovar.
          nije od danas, donosila daščice, letvice   završena, koja se tokom rata pretvorila u   Dakle, dobili smo salu! Novu! Pro-
          iz tvornice namještaja. Vikendom bismo   ruševinu, sada je konačno, nepune dvije   zori od pleksiglasa, nelomljivi. Parket i
          pregledavali slikovnicu Snježana i sedam   godine nakon Dejtona, bila u funkciji.   tribine. Možda stotinjak sjedećih mjesta
          patuljaka. Pravili bismo kućicu patuljaka,   Hasan Muratović bio je prvi poslije-  u tri reda. Željezna konstrukcija. Bili su
          bojili, lijepili te elemente, pokušavajući   ratni premijer Vlade Bosne i Hercego-  i koševi. Novi! IFOR ih je “donirao”, od-
          kopirati male krevete i stolove patuljaka,   vine. Naše gore list. Usmjerio je, tvrdili   nosno ostavio nakon izmještanja baze u
          onako kako ih je sam ilustrator nacrtao.   su, koje “milionče” od donacija i kredita   Olovskim Lukama. Zglobni koševi. Do-
          Sve je bilo u boji drveta, premazi su mi-  za poslijeratnu obnovu zemlje ka Olovu.   vukao ih je Kabaši s još nekim; ne mogu
          risali po smoli, mogla se osjetiti toplina u   Pričalo se, po čaršiji, da se ondje gdje su   se sjetiti ostalih aktera tog čina “dislo-
          dodiru s maketom. Čini mi se da je samo   se donosile odluke, u nekom kabinetu u   ciranja” koša na pravo mjesto! I nisu to
          drvo upijalo sunčeve zrake i isijavalo dugo   Sarajevu, niko nije usprotivio premijeru.   bili bilo kakvi obruči. Mogli su izdržati
          nakon što bi došla noć.           Dijelom zato što je Muratović, već isku-  zakucavanje i vješanje i samog Sabonisa.
            Pravljena je ta kućica za patuljke,   san profesor i predavač na Ekonomskom   Sigurno se dvjesto kila moglo objesiti o
          onako natenane, više sedmica, pažljivo, s   fakultetu, argumentirano sasjekao bilo   te koševe. “Made in USA.”



         56  3/2/2023 STAV
   51   52   53   54   55   56   57   58   59   60   61