Page 56 - STAV broj 413

DRUŠTVO

Tranzitne priče (1)

KOŠARKA SE VRATILA U

NAŠ RAZRUŠENI GRAD

Bili su i koševi. Novi! IFOR ih je “donirao”, odnosno ostavio nakon

izmještanja baze u Olovskim Lukama. Zglobni koševi. Dovukao
ih je Kabaši s još nekim; ne mogu se sjetiti ostalih aktera tog
Piše: Ammar KULO
čina “dislociranja” koša na pravo mjesto! I nisu to bili bilo kakvi
obruči. Mogli su izdržati zakucavanje i vješanje i samog Sabonisa.
Sigurno se dvjesto kila moglo objesiti o te koševe. “Made in USA.”

fffffffffff, opori zvuk zviždaljke mjerom, da bi sve bilo u proporciji, s lju-
kao da je sjekao zrak u sportskoj bavlju, kako bi petogodišnjak bio sretan,
dvorani Osnovne škole “Senahid imao u kući dio bajke... I valjda, otud, moja
F Bolić Bolo” u Olovu (nekadašnja prva sječenja na drvo bude neku toplinu.
“Danijel Ozmo”). Oli je pao na plastični Oduvijek su drvo, stablo, šuma bili
pod ili parket ili ko zna šta već i od ka- zaštitnim znakom i ovog grada i Bosne.
kve mase. Tamnozelena boja! To, zvat ću Ili, možda je to bilo samo moje sjećanje,
ga dno, ravnina po kojoj smo se kretali, još slojevitije, dublje, možda je to prizvuk
bilo je nešto hrapavije nego drveni parket, onih trenutaka kada se sve činilo sređenim,
dakle sigurnije, nije se u toj mjeri klizalo, kada je sve funkcioniralo, kada, u suštini,
niti kada bi se nakupio kondenz. S druge nisam znao ništa, nisam postavljao pitanja
strane, bilo je hladnije i od najhladnijeg i nisam imao briga! A i mati je bila mlada,
drveta. Činilo mi se u toj mjeri vještačkim, bez ratnih trauma, bez izbjeglištva, bez
kao da sam na plohi ogromnog Windows 95 tereta poslijeratnog života. Ne znam, ne
ekrana ili školske table. Kako god, i dalje bih mogao odgonetnuti, zašto drvo, kako
sam preferirao onaj drveni pod, proizve- je drvo unosilo nekakav mir, da l’ radi
den u našoj tvornici “Stupčanici”, nazva- sječenja ili nečeg drugog, ali u jedno sam
noj po imenu najbitnije rijeke u Olovu, po bio siguran. Nisam volio plastiku! Nisam
kojoj su i najznačajniji privredni pogon volio i sve te nove, industrijske smjese,
i košarkaški i fudbalski klub nosili ime. od ovog ili onog “reciklažnog”, bez obzi-
Sve ono što je vrijedilo u našem mjestu ra na uvjeravanja mladih i nasmiješenih
bilo je vezano za to ime. U “Stupčanici” lica s TV-a ili iz kataloga građevinskog
se radilo, “Stupčanica” je stipendirala, materijala, koja su govorila o prednosti-
školovala, plaće su se zarađivale, plaćali ma i primjeni tih masa u građevinarstvu.
su se porezi, sve što je bilo bitno vrtjelo se kakvu kontradiskusiju, a dijelom što su
oko te fabrike drveta. Nekada mi je mati, KOŠ “DONIRAN” OD IFOR-A i svi donosioci odluka uglavnom znali i
u ono vrijeme ekspanzije, prije rata, sre- Gledajući, pak, s vedrije strane, sport- vidjeli koji je teret rata i razaranja Olovo
dinom osamdesetih, desetak godina ra- ska sala započeta pred sami rat, nikad podnijelo. Zvali su nas bosanski Vukovar.
nije od danas, donosila daščice, letvice završena, koja se tokom rata pretvorila u Dakle, dobili smo salu! Novu! Pro-
iz tvornice namještaja. Vikendom bismo ruševinu, sada je konačno, nepune dvije zori od pleksiglasa, nelomljivi. Parket i
pregledavali slikovnicu Snježana i sedam godine nakon Dejtona, bila u funkciji. tribine. Možda stotinjak sjedećih mjesta
patuljaka. Pravili bismo kućicu patuljaka, Hasan Muratović bio je prvi poslije- u tri reda. Željezna konstrukcija. Bili su
bojili, lijepili te elemente, pokušavajući ratni premijer Vlade Bosne i Hercego- i koševi. Novi! IFOR ih je “donirao”, od-
kopirati male krevete i stolove patuljaka, vine. Naše gore list. Usmjerio je, tvrdili nosno ostavio nakon izmještanja baze u
onako kako ih je sam ilustrator nacrtao. su, koje “milionče” od donacija i kredita Olovskim Lukama. Zglobni koševi. Do-
Sve je bilo u boji drveta, premazi su mi- za poslijeratnu obnovu zemlje ka Olovu. vukao ih je Kabaši s još nekim; ne mogu
risali po smoli, mogla se osjetiti toplina u Pričalo se, po čaršiji, da se ondje gdje su se sjetiti ostalih aktera tog čina “dislo-
dodiru s maketom. Čini mi se da je samo se donosile odluke, u nekom kabinetu u ciranja” koša na pravo mjesto! I nisu to
drvo upijalo sunčeve zrake i isijavalo dugo Sarajevu, niko nije usprotivio premijeru. bili bilo kakvi obruči. Mogli su izdržati
nakon što bi došla noć. Dijelom zato što je Muratović, već isku- zakucavanje i vješanje i samog Sabonisa.
Pravljena je ta kućica za patuljke, san profesor i predavač na Ekonomskom Sigurno se dvjesto kila moglo objesiti o
onako natenane, više sedmica, pažljivo, s fakultetu, argumentirano sasjekao bilo te koševe. “Made in USA.”

56 3/2/2023 STAV