Page 57 - STAV broj 413

se penje poput strelica, nagore, ka glavi,
proizvodeći glavobolju muklu i konstan-
tnu kao da te neko blago udara po njoj,
kao da te muči...

ZVIJEZDA U OFUCANIM TENAMA
Krenuli smo ka svlačionici. “Kulo,
Gurda, vas dvojica ostanite!”, pozva nas
Šatro, kapiten, najstariji među nama.
Imao je godina koliko Gurda i ja zajed-
no. Priđite. Pojavio se i trener Muhamed.
“Donesete u ponedjeljak dvije slike k’o
za ličnu! Trebamo vas registrovati”, reče.
Pogledao sam ka Gurdi. “Da, da trebaju
nam dvojica iz omladinskog pogona. Ta-
kve su propozicije. Liga počinje za mjesec.
Vas dvojica ste pokazali najviše!”, govo-
rio je Šatorović. “A hoćemo li dobiti ka-
kvu opremu”, stidljivo upitah. Šatro me
pogleda! Bilo je u tom pogledu i nemoći
i nekakvog ukora na moje pitanje. “Fa-
brika trikotaže ‘Ola’ obezbijedit će nam
Nije bilo grijanja. Nije bilo opreme. su, nazoviperspektivne poslove, naučili dva para dresova, bijele i žute. Za pati-
Bila je lopta. Bila je volja. Za novim ži- su koliko-toliko strane jezike, živjeli su ke, trenerku, vreću za opremu sami se
votom. Postratnim. U miru. u uređenom društvu i nikako se nisu mo- snađite!”, pojašnjavao je Šatro. Potom je
Frrrrrrrrrrrr. Ponovo se pištaljkom ogla- gli odlučiti na povratak! Dolazili bi do napravio stanku i othuknuo. “Pare nisu
sio trener Muhamed, sada u ulozi suda. Muhammeda, da im naslika Gornje Olo- problem, para nema”, pokušao nas je na-
Sanjin je bio na podu s mučnim izrazom vo ili Čaršiju ili Jasen, da ponesu komad smijati čuvenom dosjetkom iz “Top liste
lica. “Ostat ću bez sina, a klub bez glav- tog platna, djelić duše, mrvice sjećanja, nadrealista”.
nog pleja, Dino! Malo lakše!”, blago po- nekakve sjete na život prije ovog sadaš- Muhamed je smirenim glasom na-
višenim tonom, a opet kroz šalu, karika- njeg, današnjeg, punog rada, dojč maraka, stojao objasniti situaciju, približiti nama
turalno, korio je trener Muhamed Dinu, velikih građevina, nacrtanih osmijeha dvojici gimnazijalac finansijsku poziciju
dvadesetogodišnjaka, mladića u najboljim i hladnoće svojstvene samo čovjeku na košarkaškog kluba koji je bio u fazi svo-
godina, u punoj snazi. Igrao je na poziciji sjeveru, velikih stanica i stadiona, dale- jevrsnog ponovnog nastajanja: “Desetak
krilnog centra, bio je viši sedam centime- kih destinacija i sombrera, posluge koja hiljada treba nam za sezonu. Kotizacija,
tara od mene, a teži možda i dvadesetak se obraća na španskom... A opet, i pored gostovanja... Općina će uplatiti dio, ‘Stup-
kilograma. Zajedno samo proveli dvije go- svega, nisu mogli odgonetnuti otkud toliki čanica’ dio. Kod ‘Panorame’ imamo ručak.
dine u izbjeglištvu, u selu Kalesija. Živio nemir i šta je u njima. Je li to svojstveno Fali nam oko tri hiljade... Sad nismo u
je na Karaginu Polju, u susjednoj mahali. samo ljudima s Balkana, da se osjećaju mogućnosti osigurati patike.” Oborio je,
“Dobro, momci, dosta za danas! U sretnim, da čvrsto koračaju tek kada su u zatim, glavu i sasvim tiho upitao: “Nadam
ponedjeljak u isto vrijeme”, reče, nakon rodnom kraju? Zašto je Krivaja privlač- se da vam neće biti problem?”
što je Sanjin uspješno izveo slobodna nija od Sene ili Elbe tako neuporedivih? Šutio sam i razmišljao kako doći do
bacanja, Muhamed, nastavnik likovnog, To ulje na platnu, tih nekoliko kućica s poludubokih ili dubokih patika. U ovim
suprug nastavnice tjelesnog Anđelke, sa- džamijom i katoličkom crkvom pod ne- ofucanim, puknutim na đonu, ne mogu
mozatajni šetalac bez društva, čovjek koji beskim svodom, predstavljalo je prozor, se pojaviti na utakmici. Doći će neko od
ne ide u kafane, niti je viđen po društve- vremeplov, nešto toplo što se moglo okačiti školskih drugarica, neko od raje, pa bru-
nim prijemima. Muhamed je umjetnik, na zid i satima gledati sa sjetom, nostal- ka... “Pregur’o je Mujo i gore! Snaći ćemo
slikar, onda kada ne trenira nas, onda gijom, tugom. Ustvari, ta i takve slike bi se”, reče samouvjereno Sedad Gurda. Kao
kada nije u školi. Dolazili bi iz dijaspore, liječile, činile bi podnošljivijim podmukli da je unio neku dozu optimizma, nisam
naši, oni koji su otišli daleko od kućnog bol što se javlja odjednom i niotkuda, što više razmišljao o tome kako nešto ne
praga, deset, petnaest sati vožnje ili da- se spušta od srca naniže, ka nogama, tako može... Raširila su mi se prsa. Sada sam
lje... Djeca su im krenula u školu, dobili da katkad ne možeš koraknuti satima, ili već vidio pune tribine i kako pogađam
u ključnim trenucima kada se lomi uta-
Muhamed je smirenim glasom nastojao objasniti situaciju, kmica. Igrat ćemo ligu. Curice će navija-
ti, vrištati, ja ću biti na parketu, u novoj
približiti nama dvojici gimnazijalaca finansijsku poziciju sali... Starta novo poglavlje mog života.
košarkaškog kluba koji je bio u fazi svojevrsnog ponovnog Vrijedno ću trenirati. I dva puta dnevno.
I Dražen (Petrović op. a.) je tako. Upucat
nastajanja: “Desetak hiljada treba nam za sezonu. Kotizacija, ću šut. Popraviti skok. Radić ću na dri-
gostovanja... Općina će uplatiti dio, ‘Stupčanica’ dio. Kod blingu. Igrat ćemo utakmice. Igrat ćemo
ligu. Sudije i delegati. Sve će u sali vri-
‘Panorame’ imamo ručak. Fali nam oko tri hiljade... Sad nismo ti! Sve će u Olovu vriti. Vriska, konfete,
u mogućnosti osigurati patike.” Oborio je, zatim, glavu i sasvim znoj, skok, šut, tabla, navijačice. American
dream jednog srednjoškolca. Košarka se
tiho upitao: “Nadam se da vam neće biti problem?” vratila u naš grad! Konačno! n

STAV 3/2/2023 57