Page 62 - STAV broj 413

DRUŠTVO

daljine, ciku djece i Verin smijeh. I suze sva protresala od tutnja žrvnjeva i položi bilo sa stanovnicima ovog sela da se taj
bi mu navrle na oči, ali ne bi potonuo u dlan da osjeti kako sipi pšenično brašno konstantni zvuk odjednom prekine, da
samosažaljenje jer, odjednom, u podnožju po njemu. li bi i oni, kao nekada Aurelije Supero u
stijene udari čekić u tjeme dlijeta i Aure- Vraćajući se svom nadgrobnom spo- njegovoj mašti, pali na koljena i stali da
lije prepozna taj zvuk. meniku još je jednom obišao utvrđenje. krive lica i da zagrabljaju zemlju ispred
Uspravlja se Aurelije i korača dalje, Jedva je odolio da se javi jednom straža- sebe? S one stijene, iz gustih bezlisnih
izlazi iz šume i vidi ostatke neke građe- ru koji je drijemao oslonjen pred kapijom krošnji, vire ostaci kula srednjovjekovne
vine, tačno ispod one stijene iz koje su i i da ga ukori i upita zar se tako obavlja tvrđe. U samom podnožju, ondje gdje je
oni izbijali kamen. I ugleda tad dvojicu sveta vojnička dužnost. Spustio se opet nekada bio ulaz u stražarnice, još stoje
radnika kako kruže oko kamena koji is- ka rijeci i dolje vidio karavanu kako stoji ostaci zida dozidanog u vrijeme kada je
klesaše u oblik kuće, sljemene, i posvud dok jedan uglađen vojnik, skupa s dvo- ovaj grad pripadao Kraljevstvu Bosan-
oko njih vidje takvo kamenje i shvati da jicom stražara, otvara vreće i zabija ruke skom. Hroničari kažu: bila je ovdje i u
su to nadgrobni spomenici. Narod koji ih u bijelu sol. U pokretima tog čovjeka to vrijeme carina. Kao dokaz, vade pismo
zamijeni na ovom komadu zemlje, tačno Aurelije prepoznaje pokrete vlastite, i to koje je na samom početku vladavine ban
pod stijenom pod kojom je on za vedrih ga zbuni i on stavlja dlan pod onaj mlaz Tvrtko I Kotromanić uputio dubrovač-
ljetnih noći, slušajući kako romori potok vode što šiklja iz stijene. Za tren pomisli kom Vijeću umoljenih. Piše Tvrtko da je
u daljini i kako voda bije o mlinska koleta kako je samo usnio da je mrtav hiljadu svezao braću Gizliće, obojicu, i Petra i Pa-
i tutnje žrvnji u mlinicama, znao ležati u godina i da će ga hladnoća vode razbudi- vla, i da im nema van iz tamnice sve dok
zagrljaju svoje Vere i stavljati joj uho na ti i da će pred njim osvanuti lice njegove ne podmire dug od carine koju držaše na
nabrekao stomak i slušati kako se njegova Vere i lica njihove djece i da će sve opet trgovima Drijeva, Ostrožnice, Dvorišća
djeca vrpolje unutra i gore od nestrpljenja biti kao nekad, ali ne osjeća hladnoću, ni i Graca. Po svoj prilici, dugovanja braće
da se pojave ovdje, pred njim, i obasjaju zrak, ni vlastiti dah, ništa, i on tad pože- Gizlić podmiri neki Miho Mančetić, te on
mu svojim osmijesima cijeli život, da, taj li da što prije nestane i da se vrati sebi i i njegova družina, svi dubrovački trgovci,
narod je, ponavlja sebi Aurelije, formirao svome nebivanju. zakupiše carinu. Ali, kada je Tvrtko kru-
groblje pod samom stijenom kako ogro- nisan za kralja, on poče da potiskuje Du-
mne kamenove ne bi morao vući daleko. NIZ VRIJEME brovčane s bosanskih carina, pa ovdje, na
Spuštajući se niz kosinu, začuje Aurelije Gotovo dvije hiljade godina nakon Gracu, kao upravnika carine Vijeće umo-
pseći lavež, kukurikanje horozova i ble- Aurelija Supera koračamo istim staza- ljenih spominje Stjepka Fliščevića, iliti
janje janjadi i vidje kako se niže, s obje ma koje utrše njegova stopala. Grdobi- Stjepana de Fliscu, kraljevog činovnika.
strane potočića, nižu kuće jedna na dru- na stijene nadnesene nad riječno korito Mada, najiskreniji su oni hroničari koji
gu, bijele im se tijela, a crne krovovi nad koje zaranja u kratki klanac sada bdije priznaju da Gradaca u kraljevoj zemlji
kojima se skuplja dim. I vidje Aurelije nad selom Gradac. Putem što vijuga uz bijaše pregršt i da je s apsolutnom sigur-
gore, uz potok mlinice, gotovo iste kao rijeku tutnje automobili u neprekidnom nošću nemoguće utvrditi da je baš riječ
u njegovo vrijeme i uđe u jednu koja se brujanju pa čovjek na tren pomisli šta bi o ovom Gracu nad Zujevinom.
Na kamenom podzidu crveni se če-
tvrtasta tabla s bijelom lobanjom i pre-
Kazivalo se da svaki isluženi legionar ima neku mahanu. Još križenim kostima: “Mine!” Ispod, pre-
se pričalo da su nepredvidive, hvatale bi ih kada to najmanje ma satruhlim ljestvama kojima se pelo
u kule i ulazilo u čelo grada, truhnu
očekuju. Eto, Aurelija Supera dopade takva da se javljala u ostaci rovova iz prošlog rata. Opet se
odsustvu vode. Dok god bi u blizini njegova uha protjecala ovdje branila Bosna, kao nekada, prije
šest stotina godina, kada Isa-beg Isako-
kakva rječica, ili samo padala kiša, ili dobovale kaplje u vić bijaše ovladao Vrhbosnom pa grani-
klepsidri, njegova boljka mirovala je i ostajala ondje, u ca Bosne bijaše na ovim kulama. Kada
Osmanlije skršiše bosansku vojsku, oni
dalekim fatamorganama saharskim. porušiše kule i otad niko ovdje ne drži

62 3/2/2023 STAV