Page 62 - STAV broj 413
P. 62

DRUŠTVO




























          daljine, ciku djece i Verin smijeh. I suze   sva protresala od tutnja žrvnjeva i položi   bilo sa stanovnicima ovog sela da se taj
          bi mu navrle na oči, ali ne bi potonuo u   dlan da osjeti kako sipi pšenično brašno   konstantni zvuk odjednom prekine, da
          samosažaljenje jer, odjednom, u podnožju   po njemu.                 li bi i oni, kao nekada Aurelije Supero u
          stijene udari čekić u tjeme dlijeta i Aure-  Vraćajući se svom nadgrobnom spo-  njegovoj mašti, pali na koljena i stali da
          lije prepozna taj zvuk.           meniku još je jednom obišao utvrđenje.   krive lica i da zagrabljaju zemlju ispred
            Uspravlja se Aurelije i korača dalje,   Jedva je odolio da se javi jednom straža-  sebe? S one stijene, iz gustih bezlisnih
          izlazi iz šume i vidi ostatke neke građe-  ru koji je drijemao oslonjen pred kapijom   krošnji, vire ostaci kula srednjovjekovne
          vine, tačno ispod one stijene iz koje su i   i da ga ukori i upita zar se tako obavlja   tvrđe. U samom podnožju, ondje gdje je
          oni izbijali kamen. I ugleda tad dvojicu   sveta vojnička dužnost. Spustio se opet   nekada bio ulaz u stražarnice, još stoje
          radnika kako kruže oko kamena koji is-  ka rijeci i dolje vidio karavanu kako stoji   ostaci zida dozidanog u vrijeme kada je
          klesaše u oblik kuće, sljemene, i posvud   dok jedan uglađen vojnik, skupa s dvo-  ovaj grad pripadao Kraljevstvu Bosan-
          oko njih vidje takvo kamenje i shvati da   jicom stražara, otvara vreće i zabija ruke   skom. Hroničari kažu: bila je ovdje i u
          su to nadgrobni spomenici. Narod koji ih   u bijelu sol. U pokretima tog čovjeka   to vrijeme carina. Kao dokaz, vade pismo
          zamijeni na ovom komadu zemlje, tačno   Aurelije prepoznaje pokrete vlastite, i to   koje je na samom početku vladavine ban
          pod stijenom pod kojom je on za vedrih   ga zbuni i on stavlja dlan pod onaj mlaz   Tvrtko I Kotromanić uputio dubrovač-
          ljetnih noći, slušajući kako romori potok   vode što šiklja iz stijene. Za tren pomisli   kom Vijeću umoljenih. Piše Tvrtko da je
          u daljini i kako voda bije o mlinska koleta   kako je samo usnio da je mrtav hiljadu   svezao braću Gizliće, obojicu, i Petra i Pa-
          i tutnje žrvnji u mlinicama, znao ležati u   godina i da će ga hladnoća vode razbudi-  vla, i da im nema van iz tamnice sve dok
          zagrljaju svoje Vere i stavljati joj uho na   ti i da će pred njim osvanuti lice njegove   ne podmire dug od carine koju držaše na
          nabrekao stomak i slušati kako se njegova   Vere i lica njihove djece i da će sve opet   trgovima Drijeva, Ostrožnice, Dvorišća
          djeca vrpolje unutra i gore od nestrpljenja   biti kao nekad, ali ne osjeća hladnoću, ni   i Graca. Po svoj prilici, dugovanja braće
          da se pojave ovdje, pred njim, i obasjaju   zrak, ni vlastiti dah, ništa, i on tad pože-  Gizlić podmiri neki Miho Mančetić, te on
          mu svojim osmijesima cijeli život, da, taj   li da što prije nestane i da se vrati sebi i   i njegova družina, svi dubrovački trgovci,
          narod je, ponavlja sebi Aurelije, formirao   svome nebivanju.        zakupiše carinu. Ali, kada je Tvrtko kru-
          groblje pod samom stijenom kako ogro-                                nisan za kralja, on poče da potiskuje Du-
          mne kamenove ne bi morao vući daleko.   NIZ VRIJEME                  brovčane s bosanskih carina, pa ovdje, na
          Spuštajući se niz kosinu, začuje Aurelije   Gotovo dvije hiljade godina nakon   Gracu, kao upravnika carine Vijeće umo-
          pseći lavež, kukurikanje horozova i ble-  Aurelija Supera koračamo istim staza-  ljenih spominje Stjepka Fliščevića, iliti
          janje janjadi i vidje kako se niže, s obje   ma koje utrše njegova stopala. Grdobi-  Stjepana de Fliscu, kraljevog činovnika.
          strane potočića, nižu kuće jedna na dru-  na stijene nadnesene nad riječno korito   Mada, najiskreniji su oni hroničari koji
          gu, bijele im se tijela, a crne krovovi nad   koje zaranja u kratki klanac sada bdije   priznaju da Gradaca u kraljevoj zemlji
          kojima se skuplja dim. I vidje Aurelije   nad selom Gradac. Putem što vijuga uz   bijaše pregršt i da je s apsolutnom sigur-
          gore, uz potok mlinice, gotovo iste kao   rijeku tutnje automobili u neprekidnom   nošću nemoguće utvrditi da je baš riječ
          u njegovo vrijeme i uđe u jednu koja se   brujanju pa čovjek na tren pomisli šta bi   o ovom Gracu nad Zujevinom.
                                                                                  Na kamenom podzidu crveni se če-
                                                                               tvrtasta tabla s bijelom lobanjom i pre-
          Kazivalo se da svaki isluženi legionar ima neku mahanu. Još          križenim kostima: “Mine!” Ispod, pre-
          se pričalo da su nepredvidive, hvatale bi ih kada to najmanje        ma satruhlim ljestvama kojima se pelo
                                                                               u kule i ulazilo u čelo grada, truhnu
          očekuju. Eto, Aurelija Supera dopade takva da se javljala u          ostaci rovova iz prošlog rata. Opet se
          odsustvu vode. Dok god bi u blizini njegova uha protjecala           ovdje branila Bosna, kao nekada, prije
                                                                               šest stotina godina, kada Isa-beg Isako-
          kakva rječica, ili samo padala kiša, ili dobovale kaplje u           vić bijaše ovladao Vrhbosnom pa grani-
          klepsidri, njegova boljka mirovala je i ostajala ondje, u            ca Bosne bijaše na ovim kulama. Kada
                                                                               Osmanlije skršiše bosansku vojsku, oni
          dalekim fatamorganama saharskim.                                     porušiše kule i otad niko ovdje ne drži



         62  3/2/2023 STAV
   57   58   59   60   61   62   63   64   65   66   67