Page 63 - STAV broj 413

Dok korača nizvodno, Aurelija Supera mori velika briga: hoće li onaj koji stane pred nadgrobni
spomenik njegove porodice iz tog natpisa saznati tačno kakvo je bilo njegovo stanje, da je
imao ženu i dva sina i kćer koja umrije u dvadesetosmoj godini, ili da je imao ženu Veru i
sina i kćer i da svi oni odoše s ovog svijeta, možda kugom pokošeni, prije njega, a on ostade
sam, da se došaptava s vodama i da smrt, od koje je nekada bježao takvim strahom da je bio
spreman zaklati i najboljeg prijatelja, sad iščekuje kao dobrodošlog i najdražeg gosta.

stražu. Posvud dahće zaborav. Niko ne XI do XIII vijeka”. To je ta crkva koja Pred nama opet crvena kvadratna ploča
spominje ni Aurelija Supera. Njegovim u vrijeme kada maštom svojom iz vječ- s bijelom lobanjom i ukrštenim kostima,
koracima kročimo dalje, uz strmen, nosti podigosmo Aurelija Supera bija- “Mine”, stop. Stajemo. Nazad se vraćamo
teško se probijajući između kržljavih še već porušena. Nad njom prepozna- trudeći se da gazimo na isto mjesto koje
grabovih stabala gusto izniknulih na jemo stijenu iz koje je čupano kamenje gazismo dok smo ulazili u šumu. Dvije
škrtom stijenju. Na prijevoju nailazi- za njenu gradnju, a kasnije i za stećke. stotine koraka punih strepnje. Drvena
mo na tragove zida, iste one na kojima Posvud leže kami okruženi bezbrojnim klupa zove na predah. Na njoj izdušuje-
je Aurelije Supero razgrtao mahovinu grabovim stablima, prekriti mahovinom mo strah. Poslije izlazimo iz šume pred
i ljubio kamen. Nad putem koji vodi u preko koje se razmrežio bršljan. Jasno se isti onaj potok, koji je u ljetnim noćima,
dubinu šume njiše se crvena tabla s bi- vidi da je groblje formirano na ostacima ležeći s trudnom suprugom uz onu stije-
jelom lobanjom i prekrštenim kostima, crkve srušene možda u prodoru Tatara nu, osluškivao Aurelije Supero. Tu nas
ne ovamo, “Mine!”. Vraćamo se. Nakon za vrijeme Bele IV ili je sravniše sa ze- čeka ljiljan uklesan u mramoru. To je
dvadesetak metara, na samom ulazu u mljom bijesni bosanski heretici, koji- spomenik borcima Armije RBiH poginu-
šumu, na jednom stablu dočekuje nas ma dozlogrdiše inkvizicijske lomače, a lim ovdje, na Gracu. Gore, uz potok, čuči,
putokaz “Crkva izgrađena u periodu od biskup pred njima pobježe u Đakovo. gotovo rastočen, jedan stari drveni mlin,
u njegovoj fizionomiji ništa se nije pro-
mijenilo još od vremena Aurelija Supera.
Spuštamo se niz selo. Na obali Zu-
jevine, okovan sav u gvožđe, kao kakav
invalid kojem je stradala kičma, čeka nas
Hadži Kadunin nišan. Nadgrobnog spo-
menika koji sebi i svojoj porodici podignu
Aurelije Supero nema, nigdje. Njega su,
u vrijeme kada je porušen grad, Osman-
lije uzidale u ćupriju i preko njega na-
rednih četiri stotine godina prelaziše svi
putnici koji dohodiše u Sarajevo s juga.
Kada je austrougarska vlast rušila dotra-
jalu ćupriju, u njenom kosturu pronađoše
nadgrobnik Aurelija Supera i prebaciše
ga u Zemaljski muzej. Vrelo iz kojeg je
iz same stijene šikljao mlaz vode odavno
bijaše presušilo, kao što je davno, prije
dvije hiljade godina, usahla nespokojna
duše Aurelija Supera. n

STAV 3/2/2023 63