Page 24 - STAV broj 192
P. 24
POLITIKA
KO JE SNJEŽAN LALOVIĆ, MEDIJSKI MONSTRUM S PALA
Dragan Bursać se, pišući o navodnom silovanju devetogodiš- Snježan Lalović
nje djevojčice Mirjane Dragičević, ustvari poziva na film Mirjana
u režiji Snježana Lalovića, koji je javnosti poznat i kao svjedok reportaža. Krajem zime i početkom proljeća 1996. je snimio do-
odbrane presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, a oni svje- kumentarni film Egzodus ponovo o masovnom iseljavanju Srba
žijeg sjećanja mogli bi ga se prisjetiti kao novinara čiji se glas s prostora Srpskog Sarajeva, koje je po Dejtonskog mirovnom
čuje na snimkama Srpske radiotelevizije 12. jula 1995. godine, sporazumu pripalo Federaciji BiH. Za ovaj film je 1996. dobio
dan nakon okupacije Srebrenice. Lalović je tada monstruozno Zlatnu medalju Beograda. Od 1996. je radio kao urednik do-
navodio zarobljene Bošnjake da pričaju ono što bi moglo poslu- kumentarnih emisija na Radio-televiziji Republike Srpske. Autor
žiti kao opravdanje planiranom izvršenju genocida u Srebrenici. je desetak značajnijih dokumentarnih filmova koji su nagrađeni
Uz Lalovića se tada nalazio i novinar Slobodan Vasković. Iako je i prikazani na mnogobrojnim filmskim festivalima. Lalović je za-
jasno da Vasković na snimku objavljenom tek 2011. primorava mjenik predsjednika Udruženja filmskih radnika Republike Srp-
Abdulaha Purkovića Dulca da govori o “zločincima” u Srebrenici ske ‘Vizantija’”, navodi se u srpskoj Wikipediji.
i da “imenom i prezimenom” navede koga hoće, Lalović je ipak
bio mnogo bezobrazniji i nasilniji. Lalović Purkovića pita: “Kako
se osjećate sada kada je srpska vojska ovde?”, a prestravljeni
čovjek, koji je naknadno potvrdio da su mu prijetili smrću pred
davanje izjave, govori o panici.
“Čekaj, stani, ba, kakvoj panici? Narod je radostan zato što su ga
oslobodili od islamskih terorista”, kaže Lalović. Nakon što Pur-
ković potvrdi kimanjem glave i kaže “dobro”, Lalović prijetećim
glasom kaže: “Šta dobro, ba? Šta dobro, slušaj šta ti govorim!?”
Srpska Wikipedija navodi da je Lalović rođen 1960. godine i da
je u Sarajevu diplomirao žurnalistiku na Fakultetu političkih na-
uka. “U Sarajevu je živio do početka raspada Jugoslavije 1992.
godine, kada prelazi na Pale. Jedan je do začetnika i prvih novi-
nara Srpske radiotelevizije (današnje Radio-televizije Republike
Srpske). Bio je ratni reporter do 1996. godine na području gra-
da Srpskog Sarajeva. Autor je više od 200 dokumentarnih TV
1992-1995. - 1, Dokumentacioni centar zakona, po pravdi Boga, a bome i po šeri-
RS za istraživanje ratnih zločina, Banja jatskom zakonu, možda bi i zaljevska dr-
Luka, 2002, str. 277.) žava Katar u tom slučaju morala isporu-
čiti nekog svog državljanina, dobrovoljca
Goran Milić nije kriv za ratni zločin, s bosanskog ratišta iz 1992. godine.
to je očigledno i zvuči komično, ali ako bi- Budući da govorimo tek o fikciji i pret-
smo slijedili trag montiranja prijava koje postavkama za koje nemamo ama nikakve
je podnosio MUP RS, a zatim obrađivao dokaze, bilo bi svrsishodnije da za početak
medijski ratni huškač i lažov Snježan La- neko (mogao bi i Bursać jer Lalović to si-
lović pa preuzimao Dragan Bursać, mogao gurno neće učiniti) istraži ko je 1992. po-
bi biti kriv, mogao bi biti uhapšen, mogao bio stotine Bošnjaka na području općine
Majka bi biti osuđen i mogao bi zajedno s navod- Ilijaš. Jer, to su nepobitne činjenice. Ili,
Radmila nim silovateljima devetogodišnje Mirjane barem, gdje se nalaze kosti ilijaških Boš-
služiti zatvorsku kaznu. Na koncu, po sili
njaka za kojima se još uvijek traga i koji su
zakopani u nekoj od skrivenih masovnih
Kada se pristupa rekonstrukciji ratnih događaja i ratnih grobnica s tog područja. Ljudi su nestali
zločina, piše se ili prema podacima iz presuda i optužnica i do danas se nisu pojavili, a činjenica je
(što uključuje sudske svjedoke, forenzičke nalaze, obdukcije i da su zadnji put viđeni nakon što ih je u
slično) ili se pristupa istraživačkom novinarstvu. Presuda nema, nepoznatom pravcu odvela srpska vojska.
niti je zabilježeno da je pokrenut optužni predmet u slučaju “Naše komšije znaju gdje su ih pobili,
devetogodišnje Mirjane Dragičević. Jedino svjedočanstvo jeste gdje su im kosti, a neće da kažu”, tvrdi
ono Mirjanine majke koje je dato 2005. godine, 13 godina nakon Zekija Avdibegović, naglašavajući da je
slučaja. Bursać ne spominje druge svjedoke, niti objašnjava njen sin imao 17 godina kada je odveden
širi kontekst događaja, niti je prema pravilima objektivnog iz škole u Ilijašu i kada mu se gubi svaki
novinarstva kontaktirao i tzv. drugu stranu, koja bi u ovom trag. Među nestalima s područja općine
slučaju posve demantirala navodni događaj. Nasuprot tome, Ilijaš, kako kažu oni koji su preživjeli,
Bursać u potpunosti fikcionalizira služeći se jakim emotivnim ima i žena. U Institutu za traženje nesta-
nabojem i predočava događaj kao apsolutnu istinu i činjenicu lih BiH ističu podatak da je među 152
ekshumirane žrtve – 11 žena i troje djece
od četiri do 18 godina. Nažalost, more je
ovakvih sudbina iz bošnjačkog naroda, a
postaju tek žalosna statistika. n
24 8/11/2018 STAV
