Page 54 - STAV 66 09.06.2016
P. 54

DRUŠTVO



         Piše: Izet PERVIZ
         Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ


                aš negdje s ovog mjesta, na kojem
                stražare dva turbeta, opraštao se
                nekada putnik ili susretao s ovim
         Bgradom. Oni što su iz Sarajeva na-
          mjerili “Carigradskom džadom”, prije nego
          bi ih progutao prijevoj na vrh Alifakovca,
          okretali bi se i pogledom zarobljavali sli-
          ku svog grada da ih grije na neizvjesnom
          putovanju. A kad bi se vraćali kroz šumu
          od Kozije ćuprije, pa izranjali iza ovog
          prijevoja, odmotavala se pred njima slika
          njihovog grada i stapala s onom što su je
          ljubomorno nosili u sebi sve do Carigra-
          da. Silno je tad u njima bilo uzbuđenje.
            I oni koji nisu živjeli ovdje mora da su
          bili silno uzbuđeni kada bi konačno vidjeli
          pod sobom grad, i u njemu han, i odmor, i
          kraj svome putu. Kako li se samo osjećao
          taj muhafiz Jusuf-paša Ćuprilić kada se   Ovdje preko pet stotina godina
          1728. godine, preobučen u derviša, obreo   leži sarajevski pravednik i
          ovdje? Bježeći čak iz Tebriza pred katili-  učenjak Ali Ufak, po kojem
          ma s fermanom, znao je odmah da je ovo   je cijeli kraj dobio ime –
          grad u kojem se može sakriti zauvijek.
          Kažu da je ostatak života proveo kao pro-  Alifakovac. Santrač je na
          fesor u Ðumišića medresi i da je iskopao   njegovom grobu rastočen,
          bunar iz kojeg je potekla ljekovita voda.   prednji nišan potonuo i nageo
          Ali to i ne mora biti tačno. O njemu do-  se, a drugi polomljen. Opkoljen
          voljno govori ovo turbe, gornje, otvoreno,
          s krovom na skladnim bijelim stubovima,   je bijelim mermerom novih
          što poput gracioznog ždrala već stoljećima   grobnica, kao ranjen junak
          bdije nad Sarajevom. Nezamisliv je ugled   pod kojim je ubijen konj, i sad
          kojeg je stekao za tih dvadeset godina ži-  grozničavo zamahuje sabljom,
          vota među Sarajlijama. Može li iko iz ove
          prevrtljive današnjice dotaći barem pola   a oko njega neprijateljski
          dubine poštovanja što ga je u duši svo-  vojnici čekaju da se izmori pa
          joj nosio kadija Ahmet Jahjaefendić, koji   da i s njim svrše zauvijek
          mu sačini takvo turbe da se ni u čemu ne
          razlikuje od onog kojeg je podigao svom
          rano preminulom sinu?             zalegao po starom, kao vojnik koji je pre-  potonuo i nageo se, a drugi polomljen. Op-
                                            klao neprijatelja pod sobom i sad hvata dah   koljen je bijelim mermerom novih grobni-
          POLJE NAKON BITKE                 prije nego ustane i krene dalje, a dolje, is-  ca, kao ranjen junak pod kojim je ubijen
            Ništa mi od ovih ljudi nismo naučili.   pod njegovih mramornih skuta, vire ostaci   konj, i sad grozničavo zamahuje sabljom,
          Zalud i turbeta, i stihovi u kamenu, sve.   starog santrača. Čovjek zažmiri, sve išče-  a oko njega neprijateljski vojnici čekaju
          Mezarje na Alifakovcu danas liči na polje   kujući krik. Ali krika nema. Pokolj ovdje   da se izmori pa da i s njim svrše zauvijek.
          poslije bitke. Živi su ovdje udarili na mrtve.   traje u sablasnoj tišini cijela dva desetljeća.   Ispod česme je postavljena tabla dr-
          Posvud između bijelih mramornih ploča,   Šuti i česma što ju je kadija Jahjaefen-  žavne Komisije za zaštitu nacionalnih
          patetično razdebljalih u prave mauzoleje,   dić podigao u sjećanje na sina Muhameda.   spomenika. Kratki tekst završava reče-
          kotrljaju se kameni turbani poput posje-  Ni kapi. Presahla jadna od muke, iz inata,   nica kojom se donekle opravdava stoti-
          čenih glava, polomljeni bašluci zarasli u   protestirajući. Iz stihova uklesanih nad   ne novih grobnica što su svojim tijelima
          travu kao iskasapljeni udi, a nišani skuplje-  njom kao da gledaju oči sarajevskog pje-  rastjerale sve ono zbog čega je ova tabla i
          ni u hrpe poput rasječenih neprijateljskih   snika Mehmeda Mejlija Guranija (1713–  postavljena. Kazuje nam da je ukopava-
          vojnika čekaju da ih potovare na taljige i   1780), za kojeg je Bašeskija govorio da mu   nje ovdje počelo u vrijeme opsade i da je
          bace u zajedničku grobnicu. Na bezbroj-  u Bosni nije bilo ravnog. Pune su osude te   prestalo nakon maja 2005. godine, kada
          nim mjestima traje doubijanje. Pobjednik   pjesnikove oči.           je mezarje proglašeno državnim spome-
          je nemilosrdan. Eno, u beton uhvaćen sto-  Gore, nekoliko koraka iznad česme,   nikom. Naprosto dođe namjerniku da i
          ljetni nišan s turbanom, naheren, kao da   mali je grob, gotovo dječiji. Ovdje preko   sam opravda ovo besprizorje pred sobom.
          iščekuju udar sablje po vratu od moderne   pet stotina godina leži sarajevski praved-  Ali, ovdje gotovo niko nije bio sahranjivan
          grobnice nadmoćno nadnesene nad njim,   nik i učenjak Ali Ufak, po kojem je cijeli   više od cijelog stoljeća. Još su Austrijan-
          obučene u bijeli mramor kao u maskirnu   ovaj kraj dobio ime – Alifakovac. Santrač je   ci uvidjeli značaj ovog mezarja, i jedna i
          zimsku uniformu. Eno, glomazni sarkofag   na njegovom grobu rastočen, prednji nišan   druga Jugoslavija. Ovo je bio spomenik



         54  9/6/2016 STAV
   49   50   51   52   53   54   55   56   57   58   59