Page 68 - STAV broj 240

STAJALIŠTA

PROZORSKO OKNO
Nekadašnje i sadašnje

ŠKOLA NE

DA POD PUT

Piše:
Safet POZDER

U jednom selu, blizu mog, bio je nastavnik koji je redovno obarao,
ponekad i na godinu, svoje đake, mahom komšije. Ne bi tu bilo
ništa neobično da je predavao neki bitan predmet. Predavao je
fizičko. Stvarno, pasti na godinu iz fizičkog!? Nikada se nijedan
roditelj nije odvažio da mu ode do vrata i protestira. Niko ga nije
volio, ali je i on bio “Vi”

a mi je neko pričao da ću u bile kod mene, trčao sam kući da im na- I dok oni tako igraju, u sobi do njih Ado
školu ići dva puta, tačnije, da đem prikladan kutak, a već kroz koji dan vježba zadatke.
ću školsko gradivo prolaziti bacio bih se u prelistavanje gradiva koje Ne sjećam se jesu li se tada obilježa-
Dopet, i to nakon što sam ga pri- me već kroz koji mjesec očekuje. vali dani učitelja, škole, knjige i ostalog,
je koju deceniju vrlo uspješno apsolvirao, Tako sam već u prvom razredu znao ali se sjećam da je naše jedino učeničko
naravno, ne bih mu vjerovao. Jasno, drugi koje i čije knjige me čekaju u osmom. I, oslovljavanje učitelja ili nastavnika bilo
put sve to prolazim kao roditelj. Možda ruku na srce, čuvao sam ih kao oči u gla- “Vi”. Tako, ako bi gospodin ili gospođa
bih to donekle i očekivao da su, recimo, vi; i ja, i Adis, i Seida, i Adisa, i svi drugi. “Vi” nešto kazao, naredio ili zabranio –
moji roditelji, rahmet im dušama, prola- Sveske ili, kako smo ih voljeli zvati, tu se sva priča završavala. Među brojnim
zili sa mnom. A nisu. Ni moji niti bilo teke bile su posebna priča. Nije se ku- “Vi” sjećam se različitih persona. Jedan
čiji drugi, barem ne u moje vrijeme. Mi povala nijedna više od onoliko koliko se rijetko trijeznio, a poneki bi, da bi ga
smo učili sami, zadaće radili sami, even- je tačno trebalo. Manje je moglo biti, ali odobrovoljili, potkraj nastave u njegov
tualno pripomažući jedni drugima. Nije više – nipošto. Bio sam besprijekorno kabinet pronosili bocu loze ili šljive umo-
da roditelji nisu htjeli da budu dio tog uredan i imao tako lijep rukopis da su se tanu u novine. Volio se našaliti, pa i na
velikog procesa. Naprosto, nečiji otac ili učitelji divili. Štaviše, nekoliko svesaka svoj račun. Strpljivo je podnosio sve naše
majka ni sami nisu bili školovani ili su, su mi uzeli i, navodno, poslali negdje na nestašluke, pa i one koji se nisu trebali
zbog silnih radova i obaveza oko stoke, neko takmičenje, ili šta već, o čemu ni- podnositi. Uprkos svemu, ostao je “Vi”
njive i ostalih seoskih poslova, jednostavno kada nisam dobio, a ni tražio povratnu – i on, i svi drugi.
bili distancirani. Usudio bih se reći da su informaciju. Sjećam se upravnika Alije. Nije ništa
taj “nedostatak” roditelja nadopunjavali Dok smo jedno ljeto, kao i obično, predavao niti je imao mogućnosti da nas
učitelji, a kasnije i nastavnici. provodili uz jezero, kupajući se i uživa- poimenično poznaje. Nikada nije povisio
I, kako god krene koja školska godina, jući u ljetnim čarima, Ado nije izlazio iz svoj glas niti kaznio bilo koga. Ipak, kada bi
tako mi, gledajući svoju i ostalu djecu, ško- kuće jer je pao iz matematike. Sve zadatke se samo i pretpostavilo da bi mogao kročiti
larce, u sjećanju navru moji školski dani iz dostupnih zbirki zadataka rješavao je u školski hodnik, nastajala bi prava pani-
i svakojaki momenti koji su ga obilježili. “k’o iz topa”, ali je opet vježbao. Usput, ka, a mi bismo doslovno preskakali jedni
Primjera radi, živo se sjećam posljed- matematiku mu je predavao prvi komšija preko drugih kako bismo mu izmakli iz
njeg dana škole, svejedno o kojem se ra- koji je s njegovim ocem svakodnevno igrao vidokruga. Nikada nisam znao zašto, ali
zredu radilo. Prije negoli bismo se raziš- šaha. To mu nije bila nikakva garancija da je bilo tako. I danas, kada ga sretnem na
li, valjalo nam je razdužiti knjige. Ja bih će proći. I sad se sjećam tih partija. Dva ulici, nije mi svejedno, premda se uljud-
svoje dao Adisu, a od njega će ih naredne ostarija čovjeka, jedan naspram drugog, no pozdravimo i ispričamo.
godine preuzeti moja sestra. Ja ću, opet, pilje u šahovsku tablu i po njoj poredane U jednom selu, blizu mog, bio je na-
zadužiti nove od Seide, ona od Adise, figure. Razmišljaju kao da rješavaju najve- stavnik koji je redovno obarao, ponekad
Adisa od Seje, a Sejo od Sanče. Gdje se će svjetske zagonetke i usput pričaju, ne i na godinu, svoje đake, mahom komšije.
Sančo snalazio i od koga je uzimao knjige, jedan s drugim, nego sami sa sobom, i to Ne bi tu bilo ništa neobično da je predavao
to nikada nisam dokučio. I čim bi knjige o nečemu što blage veze nema sa šahom. neki bitan predmet. Predavao je fizičko.

68 10/10/2019 STAV