Page 66 - STAV broj 240

DRUŠTVO

Piše: Nedim HASIĆ
Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

akon skoro tri decenije, sklopile
su krug. Iz oklopljenog su Sarajeva
izlazila na različite načine kako bi
Nposlale jedinstvenu poruku o tome
šta se dešava u glavnom gradu Bosne i Her-
cegovine. I šta mu rade oni koji su opko-
lili njegove visove i predgrađa. Osmislili
su ih ljudi koje svi poznaju, Bojan i Dada.
Umjetnici Bojan i Dalida Hadžihalilović.
Nastajale su u promrzlim rukama, bez
papira, bez goriva za štampanje, u svakod-
nevnom strahu od pogibije. Ipak, uspjele
su probiti opsadu, uspjele su se probiti na
naslovnice mnogih novina svijeta. Ući u
domove ljudi koji su prvi put tada, možda,
držeći ih u rukama, saznali da ubijaju Sara-
jevo. I sada su izložene u galeriji sarajevske
Škole primijenjenih umjetnosti. Umjetnič-
ke, kako je svi zovu. Razglednice Bojana i
Dade vratile su se tamo gdje je sve počelo.
“Dada je išla u ovu školu, a ja u obli-
žnju Prvu gimnaziju i ovdje smo se sreta-
li, ovo nam je bila prva kuća umjetnosti”,
priča nam Bojan Hadžihalilović gledajući
svoje razglednice iz opkoljenog Sarajeva
na zidovima škole. Svaka od njih vam je Kultura sjećanja
poznata, ali je svaka na svoj način poveza-
na s opkoljenim gradom, bilo da je riječ o
logotipu “Coca-Cole” ili Olimpijskih igara.
“Na svakoj je razglednici pisalo Sara- POZDRAV
jevo, svaka je razglednica bila posvećena
jednoj priči iz rata. Šta smo jeli, čega smo
se bojali, kako smo mentalno preživjeli,
kako smo se šalili na svoj račun na tipično
sarajevski način”, priča Bojan. “Nadam se
da će ove naše razglednice mlađim gene-
racijama značiti jednu vrstu inspiracije. IZ SARAJEVA
Onako najbanalnije, one im mogu poka-
zati kako biti dizajner u ratu. Kako radi-
ti, kako progovoriti iako te niko ništa nije
pitao. To su bile naše poruke ljudima koji
nisu odavde. Gledali smo kako da umjet-
nost izađe iz Sarajeva pošto ovi agresori Nastajale su u promrzlim rukama, bez papira, bez goriva za
koju su opkolili grad nisu dopuštali da štampanje, u svakodnevnom strahu od pogibije. Ipak, uspjele
ništa umjetničko izađe iz grada. Tako smo
smislili paket razglednica koje možeš dije- su probiti opsadu, uspjele su se probiti na naslovnice mnogih
liti svima, novinarima, strancima koji su
dolazili u Sarajevo.” novina svijeta. Ući u domove ljudi koji su prvi put tada, možda,
“Postojala je tada jedna skromna verzija
računara, ali smo uglavnom radili rukom. držeći ih u rukama, saznali da ubijaju Sarajevo. I sada su
Štampali smo ih u Geodetskom zavodu, izložene u galeriji sarajevske Škole primijenjenih umjetnosti
sami smo nalazili papir, trampili raznu
robu da bismo došli do papira, neke smo
stvari dobijali kao sitne donacije i onda su znanje smo crpili odlaskom na izložbe, da shvate da su to stvari koje smo mi gle-
ti divni ljudi iz Geodetskog zavoda prihva- predstave, čitajući, i to je utjecalo na nas dali, slušali, čitali i voljeli. Da stvari koje
tili da to rade, da štampaju u sedmoj smje- da napravimo ovakve stvari. Opća kultura ih pokreću primjenjuju u svakodnevnom
ni”, sjeća se Dalida Hadžihalilović. “Znate, nas je na to potakla. Tako smo crpili inspi- životu. Da reagiraju, da svoju možebitnu
bilo je to drugo doba, bez kompjutera. Mi raciju. Svako će razglednice shvatiti na svoj isfrustriranost iskoriste za dobru akciju.
smo svoje radove stvarali vlastitim rukama, način, one su direktne i jasne. Mladi treba Da se tako izraze.”

66 10/10/2019 STAV