Page 78 - STAV broj 241
P. 78

KULTURA



                                            Autobiografski fragmenti (16)

                                             ŽIVOT I PRIČA:





                                             JAKOV, EMINA,





                                             RACA, DUŠICA




                          Piše:
                          Ibrahim KAJAN
                                            Bio sam dječak i imao možda dvanaest godina. Emina iz Šantićeve
                                            pjesme živjela je u našem komšiluku, na Carini u Mostaru. Jednog
                                            dana mi je Šerifa Koluder, nastavnica općetehničkog obrazovanja,
                                            njezina kćerka, dala neki smotuljak i rekla da ga trebam uručiti
                                            njezinoj majci Emini. Nikad prije nisam ulazio u njihovu avliju, ni u
                                            prvu niti u drugu


                ita me kćerka zašto sam sačuvao   Gleda me, očekuje da nešto kažem.   on rekao, “kritički zarez” u Vjesniku. Bio
                i ona pisma (“od prije 50 godina,   “Vidiš, kad god naiđem na to staro pi-  je u svemu nepretenciozan, nenametljiv.
                prije potopa”, dodaje) koja mi da-  smo, u njemu vidim i ono o čemu mi   Srdačan. Nasmijan. Na svakoj fotografiji
         Pnas u Zagrebu ne bi trebala ništa   Jakov ne piše.” Nije mogao ni pisati, ali   izgleda poput “dobrodušnog tipa iz kom-
         značiti, jer su “službena”, koja potvrđu-  svejedno, “vidim” Jakova. U tren mi se   šiluka”. Takvog ga se sjećam. Mada su ga
         ju da je (njihovim pošiljateljima) nešto   “odvije film njegove sudbine”. Taj beza-  sve bosanske antologije zaobišle, danas bi
         moje stiglo poštom, ili odgovaraju, su-  zleni papir posreduje sve što su mi rekli   se njegove pjesme mogle i morale pročita-
         hoparno, što kane učiniti s tom mojom,   o smrti Jakova Jurišića, ubijenog od onih   ti sasvim drukčije. Nevelika bibliografija,
         recimo, pjesničkom pošiljkom.      koje je poslao Radovan Karadžić 20 godi-  započeta godine 1972. godine sa zbirkom
                                            na kasnije, u oktobru 1993, na Grbavici,   Grob koji traje.
                                            iz koje Sarajlije nisu mogle izaći. Do 6.   Godinama pokušavam pronaći njego-
         JAKOV                              aprila 1992. godine Jakov je Karadžiću,   vu knjigu posthumno objavljenu Škola
            Gledao sam je držeći u ruci pismo   kolegi pjesniku, bio predsjednik staleš-  stradanja, pisanu neposredno smrti gleda-
         crnim, polupotrošenim flomasterom,   kog udruženja književnika.       jući u oči, u opsadi Sarajeva, na Grbavici.
         rukom pjesnika Jakova Jurišića... Doda-  Pismo iz prošlosti nikome nema zna-  Smrt je došla, a Škola stradanja ostala da
         jem joj pismo ispisano na tankom peliru.   čenje koje ima isključivo za mene. Taj   svjedočeći traje.
         “Pročitaj ga”, kažem joj.          tanahni, poluprovidni papir na kojem je
                                            ispisano posreduje mi prisustvo onoga ko-  EMINA
            Dragi Kajane,                   jeg više nema. Vidim ga potpuno jasno,   Za mene Emina nije samo ime poznate
            Pjesme sam primio. Tri sam izabrao. Ako   nasmijanog, srdačnog, kako me prvi put   Šantićeve pjesme. Stih iz nje, ili samo koji
         ostanem u redakciji, objavit ću ih. Normal-  odvodi u svoj podstanarski zajednički   takt iz njezine pjevne melodije, dozvat će
         no, i novac ćeš dobiti.            stan u onom istom suterenu ulice Ðure   mi u svako doba njezin zbiljni izgled ka-
            Kordić mi je rekao da će ti pjesme objaviti   Salaja 25, u koji je sve bezdomne prijatelje   kav sam nekoć vidio...
         u jednom od narednih brojeva. U idućem   primao neusporedivi Nikola Martić. (U   Bio sam dječak i imao možda dvana-
         broju idu drame.                   blizini tog “suterena bb”, ili baš u sute-  est godina. Emina iz Šantićeve pjesme
            Mogao bi se nekad javiti. Nešto o sebi   renu, upoznao sam i jednu divnu, mladu   živjela je u našem komšiluku, na Carini
         napisati. Sve me zanima. Primi srdačan   Mostarku, studenticu Rusmiru Čomić, do   u Mostaru. Jednog dana mi je Šerifa Ko-
         pozdrav,                           ušiju zaljubljenu u Nikolu Martića, i on   luder, nastavnica općetehničkog obrazo-
            Jakov Jurišić                   u nju, na isti način.)             vanja, njezina kćerka, dala neki smotu-
                                               Susretao sam se s Jakovom povreme-  ljak i rekla da ga trebam uručiti njezinoj
            Adresa: Ðure Salaja 25 (suteren) 71000   no kad bih dolazio u Mostar i Sarajevo,   majci Emini. Nikad prije nisam ulazio u
         Sarajevo                           u Udruženju pisaca BiH, u “Parkuši”, u   njihovu avliju, ni u prvu niti u drugu –
            P. S. Ako imaš proze, pošalji mi priču   redakciji Vesele sveske. Razmjenjivali smo   prepunu zaobljenih šimšira, raskošnih
         od 6-7 kartica, ili ulomak.        knjige koje bismo objavili. O ponekoj   hadžibega u plavim i ružičastim cvjeto-
            Sarajevo, 5. 3. 73.             sam i napisao prigodni prikaz, kako bi   vima, karanfila i šeboja, te ruža penjačica



         78  17/10/2019 STAV
   73   74   75   76   77   78   79   80   81   82   83