Page 74 - STAV broj 241

DRUŠTVO

Zapisi između ratova (1)
JEDAN METAK IZNAD

OBRVE ZAUSTAVIO JE

ČUDO OD DJETETA

Imao je mali osmijeh na usnama. Isti onaj kao kad bi se
osmjehivao na nečiju glupost. U očima je još bilo onog sjaja,
Piše: Amir HASANOVIĆ al’ je polahko nestajao. Nema te sile da ću ikad zaboravit taj
smiješak, taj sjaj, taj trenutak. Posljednji

ismo svi pod sretnom zvijez- je kišica sipila, pa prestajala, i tako ne- sam krenuo ka cesti, da bolje vidim, kad
dom rođeni. Nije nas sve život koliko puta. Prava ljetna. Zezao sam ga sam čuo zvrcanje lajavaca (telefona).
mazio. U kišne dane najčešće se da je sad mogao biti na faksu, a ne tu Skočio sam u rov, podigao slušalicu,
Nsjetim teških priča. Među nji- sa mnom u blatu. Samo je odmahnuo. čuo da četvorka zove IKM (istureno ko-
ma, jedna od težih, životna je priča mog Taj smo dan poslije podne trebali mandno mjesto): “Daj sanitetliju, onaj
školskog druga, suborca, našeg šehida, skupa kući. Prije nadan nismo dobili malac je pogođen, onaj Alen.”
ako Bog da, Alena Halilovića. Odrastao cigareta, pa je on od nekoga pozajmio U momentu sam pretrnuo, bacio slu-
ostavljen od roditelja, jedini oslonac u tri komada. Nakon doručka, dali su nam šalicu, iskočio iz tranšeje i jurnuo niz-
životu bili su mu njegovi već ostarjeli sljedovanje, a on je odmah htio vratiti brdo. U pola brda, trčeći, naletio sam
i oboljeli djed i nana. ono što je pozajmio. na onog čovjeka s vodom. Nešto mi je
Školske dane provodili smo veselo, – Daj, sačekaj, pa kući ćemo popod- govorio, a ja sam samo protrčao. Letio
ni po čemu ga nikad nismo izdvajali od ne, oko četiri. Sad oblaziti liniju, čak sam koliko me noge nose, kroz živicu,
sebe, štaviše. Bio je drugačiji, ali zbog na drugu stranu... žbunje, prečicom prema uzvišenju. Tik
svoje izražene inteligencije – matema- – Odoh – reče – otkud znam ima l’ iza krivine natrčao sam na grupu voj-
tičar, fizičar, historičar, sve suhe petice, čovjek. Nije red, ipak mi je pozajmio. nika. Čučali su u krugu. Vidjevši me,
diplome i medalje s takmičenja. Nije Ostao sam van tranšeje, izašao i gle- razmaknuli su se. Jedan od njih tiho
nikad izbjegavao ni nama pomagati. dao prema Ozrenu. Treći među nama reče: “Sad smo ga izvukli s livade. I na
U toj burnoj 1992. godini iz škole otišao je po vodu. nas je snajper pucao.”
odlazimo u rat. Alen, rahmetli, također. Na mjestima duž linije razabirala se Sanitetlija Nihad pokušao me za-
Nakon što smo prošli različite pute- sporadična pucnjava. Odjednom sam ustaviti: “Stani, Amire, nema, gotovo
ve, sudbina nas ponovo spaja, ovaj put čuo dva pucnja – tak-dum, tak-dum. je, sjedi tu.”
pod tada zloglasnim Ozrenom. Tog 21. Snajper! Pogledao sam prema desnom Otrgnuo sam mu ruku sa svog ra-
jula 1993. godine nalazili smo se na di- brežuljku i vidio kako tri naša čovjeka mena, došao do Alenovog tijela i kle-
jelu tek uspostavljene linije. Od jutra trče pogureno, jedan s nosilima. Taman knuo. Sve mi je izgledalo nestvarno,

74 17/10/2019 STAV