Page 70 - STAV broj 241

DRUŠTVO

“Zlatni ljiljan” Enes Rožić i njegovih 410 mukotrpnih dana

u bolesničkoj postelji
I SMRT JE SMIRAJ

KADA LIJEKA NEMA

“Svaki put kad bi pucnjava na trenutak stala, ja

bih dozivao neprijateljske vojnike da im dam do
znanja da ih se ne bojimo, ali i zbog toga jer mi je
bilo dosta lakše kad se malo izgalamim. A Enes je
bio hladan k’o led, vrlo bi rijetko progovarao. Samo
bi nam govorio da čuvamo municiju. Imao sam
osjećaj da bi on tako mogao danima, da bez riječi
radi ono što mu je povjereno. Nikada ga nisam

vidio da se koleba. Ako krene naprijed, onda ide
do kraja, a kad negdje i zastane da s tog mjesta
brani naše položaje, onda se ne pomiče”

Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ

Fotografije: Agan SKENDEROVIĆ

vaki rat sa sobom donosi iskuše-
nja, kako za borce, tako i za člano-
ve njihovih porodica. Jedni ginu,
Sdrugi su izloženi mogućnosti ra-
njavanja ili zarobljavanja, a treći, članovi
porodica, vazda strepe nad svima njima.
Dok dio boraca iz proživljenih iskušenja
uspije izići još jači, postoje i oni koje pro-
življena iskustva gotovo pa slome ili ostave
trajan biljeg na njihovo fizičko i mental-
no zdravlje. Iskušenja kod takvih kao da
predstavljaju posljednju stepenicu ovodu-
njalučkog života i nerijetko dolaze kao po-
sljednja prilika za čišćenje od ovosvjetskih
grijeha, ali i kao lagahna priprema za ple-
meniti put u blaženu, bezbrižnu i sretnu
vječnost. Jedan od onih čiji su posljednji
mjeseci života bili ispunjeni iskušenjem
teške i neugodne bolesti bio je i Enes Ro-
žić, teško ranjeni pripadnik elitne jedinice
“Hamza”. Njegova trinaestomjesečna ve-
zanost za postelju i borba s opakom bole-
šću bili su još jedan Enesov ratni podvig.
Nažalost, u borbi za ozdravljenje pobje-
du je odnijela “smrt”. Enes je umro, ali

70 17/10/2019 STAV