Page 65 - STAV broj 241

GDJE spektra rekli bi zlonamjernog. Oni bi drugi
sa zluradošću kazali da tako i treba, ta za-
što bi na svakoj kući u kojoj je Tito ručao
bila natakarena jedna ovakva ploča. Glib
nepreglednih bosanskih političkih močva-
ra, eto, prelijeva se i preko krova ove kuće.
A iza onog što nam škrto poručuje ovaj
CAZIN natpis pod zvijezdom nekada se valjala
prava legenda koju su od svojih učitelja
slušali cazinski školarci, od kojih većina,
eto, potražiše sreće i kruha daleko i od ove
kuće, i od ovog grada, i od ove izmuždrane
države. Kaže se ovako: prije nego će ući u
KRIJE ovu kuću, Tito je prvi put obznanio svoj
pravi identitet. Tu, na legendarnoj cazin-
skoj raskrsnici, gdje i danas stoji ploča koja
nas podsjeća na taj, za ovu čaršiju veliki
događaj i koju od prije nekoliko godina za-
mjenjuje moderni kružni tok s fontanom,
SVOJU stajao je Josip Broz na improviziranoj bini
prekrivenoj ćilimom u raspjevanim bosan-
skim šarama. Dok je govorio, pogledom
je mjerio masu pred sobom razlivenu niz
Čajin potok, skroz dolje do kuće Pozdera-
ca. Partizanski politički komesari po če-
DUŠU tama pričali su poslije, agitujući, da su se
Krajišnici iskupili u desetinama hiljada i
prekrili cazinsku kotlinu natisnuti jedan
uz drugog: iglu da baciš ne bi pala na ze-
mlju. Ruku na srce, malo su pretjerali, ali
da se iskupila sila naroda, to im niko ne
može poreći.
Uz Tita su stajala dvojica bivših posla-
nika u Skupštini Kraljevine Jugoslavije
koji su novoj vladi trebali dati legitimi-
tet. S jedne strane Ivan Ribar, predsjed-
Zašto se ovaj grad nik AVNOJ-a, a s druge Nurija Pozderac,
potpredsjednik. Kažu da je Nurija otvorio
odrekao svojih zbor ovako: “Selam alejkum, braćo musli-

najvrednijih sinova? mani.” A kada je istupio Tito, uslijedilo je
čuveno priznanje: “Ja sam Josip Broz, me-
Sto godina, i još sto, talski radnik, Hrvat iz Zagorja.” Bio je to
čin po kojem će se u narednih pedeset go-
klesali su Pozderci duh dina Cazin prepoznavati u moru nerazvije-
nih jugoslavenskih gradića, pa se slobodno
cazinskog čovjeka moglo otići na ručak. Kažu da je Ribar pred
samim vratima uspio došapnuti: “Druže
Stari, ovo je muslimanska kuća, ovdje se
izuva.” Tito je ušao u čarapama, a kada
je izlazio, čizme su ga dočekale na pragu,
čiste i naglancane da se možeš ogledati.
Lijepa je ta legenda. U čitanku da je
staviš. Ali, zašto ni slova o tome da se u
ovoj kući rodio, odrastao u njoj i iz nje u
partizane otišao Nurija Pozderac, za kojim
se okrenu buljuk Krajišnika, pa u velikom
broju završiše na antifašističkoj strani?
Nema čak ni one table koju Komisija za
očuvanje nacionalnih spomenika BiH po-
stavlja uz svaki nacionalni spomenik i na
kojoj u kratkim crtama pojašnjava njegov
značaj. Ništa. Samo pustoš. Nad njim pri-
gušeno šapuću listovi u lipovim krošnjama
nad kapijom. Za čas ih prevrati blagi povje-
tarac, poduhvati ih iznenada i okrene, pa

STAV 17/10/2019 65