Page 75 - STAV broj 344

PISMA I SJEĆANJA
Osam godina nakon zgode s Petrom Ke-
glevićem, a dvije pred smrt, zatičemo Ivana
Karlovića kako ovdje, zagledan s prozora
ka Visavcu, brdu spram Bihaća do kojeg se
razvuklo zlatno more po kojem vjetar vije
dozrelo pšenično klasje, lica smrknuta, dik-
tira sekretaru Petru Grejtiću od Cazina još
jednu naricaljku kojom pokušavaše opisati
nepodnošljivo stanje što vlada u Krajini već
desetljeća i smekša savjest velikaša u Kranj-
skoj koji se zadužiše da će pokrivati troškove
odbrane na Uni, a ono se ta obaveza pretvori
u pravu prosidbu, te se čovjek, ako je želio
da iskamči bijednu crkavicu za plate straže
u tvrđavama, morao po stotinu puta poni-
ziti, a ponekad posegnuti čak do Ljubljane.
Počeo je iskreno, iznoseći emocije koje
su ga ophrvale kada je vidio kako je žito po-
čelo da zori pa otad, iz jutra u jutro, očekuje
da se od Graca pojave akindžije na arapskim
doratima i cijelu ovu prostranu njivu, nepre-
glednu, pretvore u plamen. A onda se žustro Kad je došao pod bužimski grad, vidje Karlović da unutra
okreće i grčevitim odmahom glave daje na osmanskih vojnika ima mnogo više nego što je očekivao i da
znanje sekretaru da ne valja i da uzme drugi
papir. I tako, umjesto da danas iz ljubljan- nema nikakvih izgleda da ga zauzme na juriš. Zato ga opkoli
skih arhiva vadimo pisma po kojima je Ivan i sutradan krenu u pregovore s janjičarima. Znao je da ima
Karlović prolio žuč svoju, mi čitamo šture
rečenice čovjeka koji ne želi da kleči ni pred malo vremena jer je dobio vijest da su janjičari iz bužimske
kim, a najmanje pred generalom Ivanom
Katzianerom. Tek saznajemo da nije imao utvrde poslali nekoliko glasnika i da će se jedan od njih
ni puškara, ni novca, “da grad u dobru redu sigurno probiti do osmanske vojske.
uzdrži”, i da mu, ako već nemaju ništa drugo,
pošalju barem koji cent praha. Ali i to mu se te udari na Mutnik. Nije Mirko Turak na- Već sutradan, razgrćući u mraku svoje
učini previše snishodljivim, pa se vraća na vodno mogao podnijeti da je Ivan Karlović duše užasnuta lica Švabica čije plave kose
prozor i nervozno šara pogledom po selima, sklopio s Osmanlijama privremeni mir, a nije bijahu spletene u repove, hitao je Ivan
ponavljajući im imena kao da ih uči napa- mu smetalo to što su iste stvari, pa i gore, Karlović na Grič. U zagrebačkom kaptolu
met, šapuće: Obtes, i Kotornica, i Baničevi- činili ostali plemenitaši, a neki od njih na sroči darovnicu kojom nakon smrti svo-
ći, i Pusta Leskovica, pa onda zbraja nazive svojim čamcima prevoziše preko Une janji- me šuri Nikoli Zrinskom ostavlja sve svo-
imanja: i Hrastje, i Trvis, i Bošnjakovo i tad u čare i slobodno ih puštaše da pustoše ima- je posjede i gradove. Ne prođe od njegove
jednom ćošku tih nepreglednih njiva nazire nja ostalih plemića, a samo kako bi što više smrti ni petnaest godina, a Nikola Zrinski
mravlje klupko i obraduje se kao dijete – to osiromašili i postali njihov plijen. Kada su darova svome šuri Stjepanu Frankopanu
su žeteoci izašli u pratnji njegovih vojnika Osmanlije vidjele da je povukao vojsku iz Ozaljskom sve ono što je dobio od svoga
predvođenih kaštelanom Pavlom Čubretićem Krupe, udare oni tamo, pa se Turak morade šure Ivana Karlovića: i Krupu, i Novi na
Vrhričaninom da otrgnu što više žita prije okrenuti i ostaviti Mutnik. Kostajnici kod Bužima, i Novi na grani-
nego ga Osmanlije sažežu u pepeo. I maše Taj kratki uzmak Turakov dade Ivanu ci kod Peći, i Mutnik. A kada izgladnjela
rukom, ne okrećući se, a sekretar zna da taj Karloviću vremena da sakupi vojsku i da se posade bez borbe predade Bielu Stienu, i
potez znači da je pismo sročeno i da ga što vrati. Pojavljuje se on od Prosičenog kamena Cazin pade velikom lahkoćom, a Bužim
hitnije šalje u Ljubljanu. tačno u čas kada se i Turak vraća od Kru- bez pola muke, i kada svi očekivaše da se
Svaki put kada bi pisao pisma Katzia- pe, sad s još većom silom, da konačno skrši Osmanlije neće ni osvrnuti prema Mutni-
neru i tražio pomoć, postajao bi Karlović odbranu Mutničana. Stotinu puta se Ivan ku, već čekati da im se posada sama preda,
svjestan prevrtljivosti plemenitaša koji radi Karlović zakleo pred vijećem da u njegovoj skupi Ferhat-paša Sokolović silnu vojsku
svoje škrtosti neće da pošalju znatniju po- vojsci bijahu sami Hrvati, jer ga neki pleme- i, na opće zaprepaštenje, udari na Mutnik
moć pa da se ova sila što je bahnula s istoka nitaši optuživaše da je bilo i janjičara. I baš kao da je pred njim neki tvrd i neosvojiv
zauvijek udalji od Une ili onih drugih koji zbog toga, kleo se, iz Turkova tabora su svi grad. Razlog ovom neočekivanom potezu
nastojahu da iskoriste siromaštvo plemića Hrvati prebjegli njemu, a uz Turka ostadoše iskusnog vojskovođe mogao je ležati samo
koji cijeli svoj imetak potrošiše u borbi protiv Ugri i Nijemci. Tada ih je razbio i gonio sve u poštovanju prema nekadašnjem vladaru
Osmanlija pa navaljuju na njihove posjede i do Bile Stine. Kada se vrati, njegovi vojnici Mutnika Ivanu Karloviću. Poštujući grad
gradove. Tada bi mu mislima jurnule slike bijahu skupili mrtve neprijatelje i poreda- u kojem je Karlović proveo svoje posljed-
stare više od dvadeset godina i on bi vidio li ih uza zid. Počeo je da ih broji, a onda se nje godine i udarivši na njega svim svojim
užasnuta lica Njemica koje njegovi vojnici užasnuo. Pred njim, složene kao cjepanice, silama, iskazao je tako Ferhat-paša čast vi-
sasjekoše pod ovim zidinama. Te godine, ležalo je pet žena. Bijahu to Njemice, pod tezu i bratu po oružju, čovjeku koji je svi-
dok je u svojoj vlasti držao Krbavu i Liku, pancirima, u punoj ratnoj opremi, a ne zna ma, i prijateljima i neprijateljima, pokazao
iskoristi njegovo odsustvo Mirko Turak He- se koja je mlađa. Ali, užas samrtnog časa kako se živi u viteškoj časti i kako se gine
ning, kapetan tada kraljevskog grada Krupe, sasvim im bijaše unakazio lica. za rodnu grudu. n

STAV 8/10/2021 75