Page 81 - STAV broj 344

istinu o epohi i podneblju koji nam pripadaju
u pjesmi “Exhumation”:
“Na planeti Zemlji/ Na kontinentu Evropa/
Na jednom dijelu te Evrope/ Na prostoru jedne
bivše države/ Na teritorijama sadašnjih država/
Na ledinama, njivama, poljima,/ Podno planina/ U
hladu šuma/ U jamama/ Cvjeta ekonomija/ Cvjeta
Ekshumacijska privreda/ Izrada biznis-plana traje
vijekovima/ Firme se pokreću, u prosjeku, svakih
pedeset godina/ Prije se radilo samo o tijelima/
Danas se ekshumira sve…/ ‘Kada tijela nestane,
ekshumirat ćemo historiju, malo i istorije,/ zeru
povijesti’/ ‘Ko je počeo rat?’/ ‘Ko je bio heroj, a
ko atentator?’/ ‘Ko nas je klao, a koga smo morali
klati mi?’/ ‘Kada tijela nestane, ekshumirat ćemo
književnike i njihova djela’/ ‘Za koga ste pisali,
gospodo?’/ ‘Koje ste vjere bili?’/ ‘Koji narod ste
predstavljali?’/ ‘A kada završite ekshumaciju, šta
ćete onda raditi?’ – pita UN posmatrač/ ‘Progla-
sit ćemo stečaj,/ Pokrenuti novu firmu/ Svakih, u
prosjeku, pedeset godina…” (str. 9.)
Evo pjesnika, odmah tu, na početku knjige:
“pukotina pjevnog” ovdje zapravo nije nikakav
sazvučjem i ritmom ugođeni “lirski refleks” stvar-
nosti, nije frekventno podešena “slika svijeta” u
kojoj bismo se željeli i htjeli prepoznati – ovo je na suvereno od- Pinjić je mnogo izrasliji i jači pjesnik u
mjeren pravi način tresnuta u lice nepodnošljiva-ubistvena istina
o nama, o prvom licu množine na ovim prostorima. Način je ona kritički intoniranim, socijalno-
“pukotina pjevnog”, način gradiranja/situiranja “mjesta radnje” -refleksivnim, sjetno-ironijski obojenim
(spočetka pjesme), pa zatim način bolnog “ubadanja prstom u
ranu”, način gorke (samo)ironije u (samo)spoznaji zakovanosti “stvarnosnim” pjesmama, gdje uspijeva
prošlošću i sudbinske zabludjelosti u “đavoljem krugu” uvijek
ponavljane (dakle, vječne) pretpovijesne i pretpolitičke zapalosti s pravom mjerom i na pravi način,
kolektivnih identiteta na ovim prostorima. Dosta je još kvalitet- sugestivno i iz neobičnog ugla, sagledati
nih pjesama u ovoj knjizi s oporom notom i oštrom kritičkom
nabrušenošću sklopljenih, u kojima pjesnik nepatvoreno isti- bolne istine o našem svijetu i životu, o
nito i ekspresivno oslikava tugu i jad poslijeratnih izbjegličkih ljudskoj nesreći i patnji.
kampova, oskudice i siromaštva, neuređenosti i besperspektiv-
nosti socijalnog ambijenta (“Odlazak”, str. 13; “Ispraćaj”, str. 27;
“Kolektivna patnja”, str. 29; “Strofe izbjegličkog života”, str. 33; Evo opet uspjele pjesme: smisao za detalj, pravi izbor leksike,
“Jutarnja slika”, str. 85; “Kijamet”, str. 91)… ritam kojim je savršeno odmjerena čemernost ambijenta, saži-
One druge i drugačije pjesme intimistički svedene emocije i manje poenti u efektnim sintagmama i iskazima – to je nesum-
intonacije djeluju spram svih spomenutih – kao da su “odnekud njivo pravi pjesnički dar… ili nerv, kako je kome draže kazati:
zalutale” u knjigu: besumnje nižeg stupnja estetske ostvarenosti, “U prolazu između zgrada dvije kolone ljudi// Lijevo rad-
one djeluju kao grcavo-bolno traganje pjesničkog subjekta za tim nica Narodne kuhinje vikom otpočinje dijeliti obroke// Red
nekakvim “samim sobom” (kao običnim, mladim, strastveno za- je dug…/ Cupkanjem se liječi nervozna glad/ Zvekeću plastič-
ljubljenim ili svježim životnim sokovima ispunjenim živim bi- ne kantice/ Kese za hljeb se gužvaju/ Jedna žena kuhani obrok
ćem). Možda su iz tog seta intimistički obojenih tekstova bolje nosi u staklenoj tegli…// Desno topli glas medicinske sestre
od drugih pjesme “Trag njenih usana” i “Iznenađenje” (str. 19. i poziva pacijente// Red je dug…/ Utjehom se liječi strah od
str. 95), dok se, recimo, u tekstovima “Slušajući ponoćni koncert”, smrti/ Na papiru dijagnoze jauču pod prstima/ Poneki kašalj
“Ko će da me čeka”, “Prva ljubav” još uvijek nevješto pokušavaju zagušen ispod maske donosi sumnju// Redovi zavide jedan
slijediti neki poznati, ali nažalost prevaziđeni “lirski uzori” (za drugom…// Biti zdrav, a gladan/ Ili/ Biti sit, a bolestan/ – pje-
koje bi važila ona surovo istinita sentenca Ivana V. Lalića: “Prvi vaju ptice iščekujući mrvljenje hljeba// Sunce probilo oblake/
se dučići u vodu bacaju”). Pinjić je mnogo izrasliji i jači pjesnik Udovica se sunča na balkonu – pravda zdravlje D vitaminom”
u kritički intoniranim, socijalno-refleksivnim, sjetno-ironijski (“Jutarnja slika”, str. 85)
obojenim “stvarnosnim” pjesmama, gdje uspijeva s pravom mje- Evo savršeno komponovanog i ispisanog pjesničkog teksta;
rom i na pravi način, sugestivno i iz neobičnog ugla, sagledati mora biti da je Pinjić i u formi kratke priče (ili možda u for-
bolne istine o našem svijetu i životu, o ljudskoj nesreći i patnji: mi dramskog teksta) talent od kog tek treba očekivati snažna
“Haj – lomi se pjesma kroz pijačnu masu/ Dresova, kapa, književna djela. Malo je koji bh. pjesnik o čemeru izbjegličkog
najniže cijene su kod mene – / Štandovski marketing nadglasa- života još ranije ispisao tako uspjele pjesme – možda tu treba
va pjevača// Romska djeca prose/ Kiflu, riječ, osmijeh,/ Novac nabrojati prije svih ostalih Refika Ličinu, Milorada Pejića ili
niko ne da// Oko štanda sa knjigama pustoš/ Vonj podruma i Jozefinu Dautbegović. Mirza Pinjić se prvom knjigom očituje
mačje mokraće odbija mušterije/ Uh što znanje smrdi – žali se kao jedan od najnadarenijih (uz Eminu Kovačević, uz Eminu
prvi komšija // Bračni par u razgledanju/ Prevrću igračke za Smailbegović, recimo, i Anitu Pajević) – u inače perspektivnoj
djecu/ Koju ne mogu imati” (“Na pijaci”, str. 103) i već plodnoj generaciji rođenih 90-tih godina. n

STAV 8/10/2021 81