Page 58 - STAV broj 406

DRUŠTVO

Ratno djetinjstvo (81)

AMERIČKI VOJNICI DONOSE

DEMOKRATIJU U PODAJVATOVIĆE

KOD PETROVIĆA

“Vi ste povratnici?”, upita ponovo prevodilac. “Ne. Moj brat živi
ovdje, a ja sam odrastao...” “Ne možete samo tako hodati!”, govorio

Piše: Ammar KULO je prevodilac. “Reci mu da mogu i hoću!”, rekao je djed ljutito.
Vojnik ga pogledao. “To vam govorim za vaše dobro. Tu smo da
osiguramo mir i donesemo demokratiju”, kaza Amerikanac.

“Ali, Nedžmija, još nije zvanično, ko zna ovu ružnoću ljudskog djelovanja ili ne-
šta je tamo, šta su ostavili, možda je sve mi- djela, ovu sramotu onih koji su se poziva-
nirano”, govorio je rođak Nihad. “Povukli li na čojstvo i junaštvo, dok smo stajali na
su se. To mi je dovoljno. Moram u Petrovi- zgarištu kuće djedove sestre Fatime, ovdje
će. Ne mogu više čekati, to je moje, ondje gdje su nekada bili i kuća, i prodavnica, i
sam rođen, kako ne razumiješ”, govorio je pomoćni objekti, i ljudi, i graja dječija, i
djed. Nihad je klimnuo glavom. “Samo ću kahva, i razgovor... Sada je bilo crnilo, od-
te ovaj put poslušati”, reče mu. goretina, velika crna mrlja... A opet, udisao
Sjeli smo u auto, prošli Pilanu, Jelik, sam svjež zrak, bili smo tu, vratili smo se
Olovske Luke i Bjeliš te skrenuli ka cesti i, znao sam, obnovit ćemo po sjećanju ono
što je vodila ka kanjonu kroz koji je protje- što smo imali, da bude još veće i ljepše, ob-
cala Stupčanica. Došli smo do Čuda, neka- novit ćemo, vratiti se, živjeti svoje živote u
dašnjeg sela, u kojem su živjeli i Bošnjaci inat dušmanima...
i Srbi. Sada je bilo sablasno prazno. Bez
ljudi. Bez stoke. Bez života. Na izlazu iz II
Čuda, na krivini, put je bio gotovo u pre- Od Fatimine kuće pješke smo otišli do
kidu. Bujica je odnijela dobar dio asfalta. Podajvatovića. Ondje gdje sam provodio
Moralo se vješto manevrirati, prići autom svaki vikend možda i češće tokom ljetnog
skroz uz ivicu provalije. raspusta, gdje sam mogao do mile volje tr-
“A da se vratimo”, predloži Nihad. “Mo- čati, ispucavati fudbalsku loptu, gaziti po
lim te, sad kad smo ovako blizu, ja mogu plastu sijena, dozivati se s brda na brdo s
nastaviti pješke ako ne možeš dalje, a vi me rođakom Džavidom, ići na kupanje, ska-
sačekajte”, reče djed. “Ne dolazi u obzir”, kati s mostića preko rijeke Stupčanice na
usprotivio se odlučno Nihad. “Samo ću kupalištu Podkosina, ili dalje prema Žera-
vas zamoliti da sad izađete, dok zaobiđem vicama, onom Kupalištu što se zvalo jed-
ovu rupu”, dodade. Potom je, mic po mic, nostavno, samo po broju 91, a označavao Nekadasnja
prešao opasnu dionicu puta. je stanicu na devedeset prvom kilometru uskotračna pruga
Ponovo smo sjeli u auto. Stigli smo u nekadašnje uskotračne pruge od polazne
Petroviće oko deset sati. Ili, bolje rečeno, u stanice u Zavidovićima. sir, kajmak, zarica, ovce, janjci, krave, dva
ono što je ostalo od Petrovića. Nigdje nije Za mene je taj komad zemlje bio kao strašna bika. Obećali su mi kupiti kauboj-
bilo niti jednog objekta. Ni kuća, ni štala... porodični ranč, kao preslika onog što sam ski šešir. Već sam dobio male kaubojske
ni žive duše. Samo su sunčano vrijeme i čitao u stripovima o američkom Divljem čizme s pravim pravcatim mamuzama.
proljeće, što je “kasnilo” u ove krajeve, koji zapadu. Amidža Omer, djedov brat, ostao Furao sam se da sam Kapetan Miki, junak
su na 800 metara nadmorske visine, dava- je na selu. Bio je farmer. Nikada, ni prije ni crtanog romana. Sve je bilo puno vedrine,
li nekakav kontrast, neku živost, ljepotu, poslije, nisam vidio nekoga ko toliko voli, kolorita, energije, nečega što je punilo na
nekakav puls što te tjera da uživaš u ovom uživa, raduje se, živi život punim plućima neki nevidljiv način, svakog ko bi došao
krajoliku zelenih livada, visokih šuma na- i svim čulima na selu. Omer je bio selo. ovdje. Jedino sam se plašio strašnih ćurki
kićenih uz Stupčanice, u kao naslikanom Omer je bio priroda. Omer je bio vedrina. i ćurana. Možda zbog filma, onog Kustu-
plavetnilu neba, širine što se pružala nado- Uvijek veseo i razdragan. A okolo su bili ricinog, gdje se pojavljuju Perhan i ćurke,
hvat ruke, da uživaš u svemu onome što me voćnjaci, pašnjaci, uzorana zemlja pripre- uvijek najavljujući nešto strašno.
veselilo u djetinjstvu... manja za sadnju u proljeće, plastovi sije- Jedne sam prilike došao na ranč, a one
Sve je ono lijepo odjednom bilo tu, izvi- na ljeti, izvor najhladnije vode koju sam ćurke, možda ih je i deset bilo, zatrčale su
ralo je iz mog sjećanja, potiskujući zbilju, pio, plavetnilo, svjež zrak, domaće pite, se prema meni. Stajao sam kao ukopan.

58 16/12/2022 STAV