Page 59 - STAV broj 406

Potom se pojavio Omer. Nešto je nerazu- popalili i protjerali. Hodža Mustafa pre- Kanjon rijeke Stupčanice
mljivo promrmljao i kao da ga je ona naj- tučen, umro u izgnanstvu, u Tuzli za onog
krupnija ćurka razumjela, okrenula se (a rata. Sad ponovo sve popalili, protjerali.
potom i sve ostale za njom) i vratila prema Džavid pogin’o od nas i još devet iz ovog
ograđenom dijelu. Razgovarao je Omer i s malog sela”, nastavljao je Safet. Djed je
kravama, i sa psom Brnjom, i janjcima. Za slegnuo ramenima. “I treba šutjeti?!?”, re-
svakog je imao ponešto lijepo za reći. Nije zigniran je bio Safet. “Kako god, mora se
mogao proći niti jedan susret a da nije bio šansa dati ljudima!”, pokušao je djed smiriti
ispunjen nekom dosjetkom, šalom, imita- situaciju. “Kojim ljudima? Protjeruju nas,
cijom za nas djecu. Uvijek je bilo smijeha istiskuju, raseljavaju, iseljavaju u posljed-
u Petrovićima s Omerom. I kada bi se lju- njih dvjesto godina. Sve je manje prostora
tio, nerazumljivo i brzo bi nešto mumljao, na kojem živimo. Ko se sjeća muslimana s
više da kaže, da izbaci to, ali samo za sebe, one strane Semberije, prema Šapcu? Jučer
niko drugi ne bi ga mogao rastumačiti – ra- Šabac, danas Bijeljina, možda već sutra u
zumjeti taj brzi redoslijed riječi. Kada bi nekom novom ratu na red dođe i Tuzla? A prema susjednom srpskom selu Slivnje.
bio u nekoj vrsti sekiracije (najčešće zbog imat ćemo kakvo malo mjesto, kao fikus, Činilo mi se da je uzdahnuo, kao i da sam
bolesne stoke), vidio sam u njemu lika Ža- da pokazuju koju džamiju ambasadorima s vidio na trenutak i suze u njegovim očima.
losne Sove iz istog stripa, onog dobroćud- Bliskog Istoka. Kakva prava uživaju danas Okrenuo je glavu. Poslije ručka, otišli smo
nog Indijanca koji uvijek nešto gunđa i u Bošnjaci Sandžaka u Miloševićevoj Jugo- do izvora. Zapušteno je izgledalo mjesto
vječnoj je potrazi za pravdom. No, nije to slaviji? Jesu li građani drugog, trećeg reda, na kojem je nekada izbijala voda. Očistili
nikada trajalo dugo. Volio sam doći u selo. hoće li opstati uopće na tim prostorima?”, i smo korito, popravili cijevi koji su služile
“Gledaj, ni ograda nije ostala čitava!”, dalje je u visokom tonu govorio Safet. “Ja- za napajanje stoke... Odnekud iz šumarka
reče djed dok smo ulazili na ono što je osta- šta radi, ostat će. Žilav je to narod tamo. pojavila se potpuno bijela mačka, prvi kori-
lo od ranča. Na mjestu stare kuće visoka Al’ da znaš, nije uvijek ovako bilo. Pamti- snik popravljenog, nanovo uspostavljenog
trava. Kuća je u potpunosti bila izgorjela. mo mi i bolja vremena. Saradnje, gradnje, izvora pitke vode.
Možda bi se po odvodnoj cijevi, što je sada zajedničke borbe!”, pokušavao je djed da
izvirivala iz zemlje, moglo naslutiti da je spusti tenzije. Opet ga je Safet prekinu. “A III
tu nekada bio i neki objekt. Štala, u kojoj kako to da su toliko stradanja u Prijedoru? “And ask them what are they doing
je bila krupna stoka, također je bila zapa- Ondje gdje su bili toliki potomci partizan- here?”, obratio nam se vojnik Amerika-
ljena. Izgorio je krov, stajala su razbacane skih familija?”, upita Safet. Djed je ponovo nac. Bilo ih je trojica i prevodilac, upravo
i natruhle grede s krovne konstrukcije po slegnuo ramenima. “Ne znam. Ali sam sta- su izašli iz terenskog auta. Čuo sam da se
livadi. Ono mjesto na kojem su zatvarane riji od tebe i imam više životnog iskustva. to auto zove Hummer. “Posjeta”, kratko je
kokoške i ćurke također. Nova kuća, na- Zločinačke politike moraju biti poražene!”, rekao djed. “Vi ste povratnici?”, upita po-
pravljena i useljena pred sami rat, izgorjela uzvrati djed. “Kako?”, pomalo sarkastično novo prevodilac. “Ne. Moj brat živi ovdje,
je. Ostali su, doduše, zidovi. Uklonjena je i upita ga Safet. “Zločinci se moraju kazniti. a ja sam odrastao...” “Ne možete samo tako
željezna konstrukcija ondje gdje je stajala Zamijeniti razumnim ljudima”, nastavio je hodati!”, govorio je prevodilac. “Reci mu
omanja brenta, gdje se prosijecala građa. djed. “Naivno na to gledaš, Nedžmija. Oni da mogu i hoću!”, rekao je djed ljutito. Voj-
Gledao sam prema šljiviku. Bilo je, možda, su nagrađeni. Vidjet ćemo kakva prava ćemo nik ga pogledao. “To vam govorim za vaše
trideset stabala s jedne i druge strane puta, imati u Republici – ne mogu ni imena da dobro. Tu smo da osiguramo mir i donese-
onog što je nasut i uređen da bi se autom joj izgovorim!”, reče Safet. Djed je odmahi- mo demokratiju”, kaza Amerikanac. “Reci
moglo doći do samog središta ranča. Staja- vao glavom. “A to ti je, moj rođače, borba! mu”, djed se obratio prevodiocu, “stotine
la su sada ta stabla, pognuta, skvrčena, bez Velika borba. I duga, teška, iscrpljujuća... hiljada ljudi je poginulo da bih ja mogao
ploda, bez lista i pupoljka, poput kakve sta- Ali do nas je. Sve je u našim rukama. Ja slobodno hodati, a on osiguravati mir i do-
rice što je na uzmaku svog životnog puta. vjerujem u Bosnu i Hercegovinu. Nek’ su nositi demokratiju... Reci mu, reci, tačno
“Merhaba”, pojavio se rođak Safet odjed- oružja utihnula. Nego, dosta politike, hoćeš tako kako sam rekao!”
nom i niotkuda. Imao je tridesetak godina. li nam se pridružiti?”, upita djed privodeći “Imamo nešto za dječaka”, rekoše kao
“Nisam mogao izdržati, morao sam doći. kraju ovu raspravu. da su me htjeli izdvojiti. Svejedno, prišao
Vidim, nisam jedini! Za svaki slučaj po- Sjedili smo na gredama, ostacima šta- sam vozilu, odvojivši se od mjesta na kojem
nio sam (pokazao je ispod pojasa zadjenut le, razbacanim po livadi. Improvizirali smo su stajali djed i rođaci. “A ti? Možeš nam
pištolj). Šta nam uradiše. Sjeme im se za- sto od dasaka, drveća, od onoga što je bilo reći zašto ste bili ovdje?”, upita direktno
trlo!”, reče Sajo. “Šuti. Nemoj tako. Nije pri ruci. Sjedili smo i nakon dugo vremena vojnik. “Imamo ranč. Nekada sam sanjao
naše...”, pokušao je nešto reći djed. Safet jeli na selu, u Podajvatovićima, na najsvje- postati kaubojem. Volio sam filmove s Jo-
ga prekinu u pola rečenice. “Kako šuti?! žijem i najugodnijem planinskom zraku hnom Wayneom”, odgovorih. Vojnik se
Agrarnom reformom, dvadesetih, više od što ga moje prijeratno djetinjstvo pamti. nasmijao. “Ja ti se baš u to i ne razumijem.
pola su nam imanja uzeli. Četrdeset prve Djed je gledao u daljinu, prema staroj kući, Iz Miamija sam. Ali imamo jednog Johna
Waynea ovdje, iz Austina, Teksas. Hej, Ru-
Sjedili smo na gredama, ostacima štale, razbacanim po livadi. pert, dođi ovamo. Dječak voli gledati ka-
ubojske filmove poput tebe... Ponesi mu
Improvizirali smo sto od dasaka, drveća, od onoga što je koji CD s country muzikom”, šegačili su
bilo pri ruci. Sjedili smo i nakon dugo vremena jeli na selu, u se vojnici misleći da ne razumijem dovolj-
no dobro engleski.
Podajvatovićima, na najsvježijem i najugodnijem planinskom U Olovo smo stigli u pratnji američkog
zraku što ga moje prijeratno djetinjstvo pamti. Djed je gledao u terenskog vozila negdje pred mrak. Vojni-
ci su bili prijatni. Zahtijevali su samo da
daljinu, prema staroj kući, prema susjednom srpskom selu Slivnje. najavimo sljedeću posjetu. n

STAV 16/12/2022 59