Page 65 - STAV broj 406

napravio Muhamed-efendija Fojničanin, Priča se da je u ovoj džamiji svoje prve korake ka najvišim
koji dva puta bijaše imenovan za sarajev-
skog muftiju. Neki hroničari to osporavahu stepenicima znanja napravio Muhamed-efendija Fojničanin,
i tvrđaše da je Muhamed-efendija prozvan koji dva puta bijaše imenovan za sarajevskog muftiju. Neki
Fojničanom jer mu je otac doselio iz Fojni-
ce, a on sam bijaše rođeni Sarajlija. Jedan hroničari to osporavahu i tvrđaše da je Muhamed-efendija
od njih, Sejfudin Kemura, ustanovit će da prozvan Fojničanom jer mu je otac doselio iz Fojnice, a on
Muhamed-efendija bijaše sin Jusufov, iz
Kečedži Sinanove mahale, i da je još kao sam bijaše rođeni Sarajlija.
mladić poslan u Istanbul da izuči najviše
škole. Kada se vrati, kazuje Kemura, biva bi se ni zatrnule u vlastitom ehu, a javljao “Aha”, odgovaraju mu ostali, pa mo-
on postavljen za bibliotekara Osman-Šeh- bi se neko od Salihagića da sviju podsje- taju duhan i pućkaju duhansko trunje
dijine biblioteke, za koju Fehim Spaho, ti da je dva čiraka poklonio ovoj džamiji ostalo im na jeziku dok su lizali papir da
pišući o Gazi Husrev-begovoj biblioteci i njihov Mehmed-aga Salihagić, jedan od se dobro zalijepi.
u Novom Beharu 1930. godine, kazuje da trojice braće koji podigoše Musafirhanu, “A šta piše na turbetu”, opet pita-
se nalazila u lijevom uglu harema Care- i u njima još svijeće stoje, odusprav, i svi- ju horski, a najmlađi od njih odgovara,
ve džamije, od kamena je, u šest uglova, jetle za teraviju. skrušen, kao kakvo đače: “Oni koji či-
s kubetom, podsjeća na turbe. Podiže je E tad, kada bi se otresli onog dosad- taju arapski kazuju da na turbetu piše
1759. godine Osman Šehdi Bjelopoljac, njakovića, dohvatali bi se oni Muha- ovako: ‘Ovdje počiva vođa šejhova Ibra-
“divan-efendija tadašnjeg bosanskog valije med-efendije Fojničanina. Uvijek su nje- him-efendija Bistrigija. Za njegovu dušu
Ali-paše Hećimovića, s kojim je i došao u ga uzimali za primjer pa opisivali kako proučiti Fatihu.’”
Bosnu”. To potvrđuje i njegov savremenik
Mula Mustafa, a srušena je 1910, kada je
građena zgrada Ulema-medžlisa i knjige
iz nje koje je uvakufio Šehdi, ali i Muha-
med Fojničanin, bijahu tada prebačene u
Gazi Husrev-begovu biblioteku.
Mula Mustafa Bašeskija u svom Lje-
topisu, i to na više mjesta, spominje i Mu-
hamed-efendiju Fojničanina. “Postao je
muftija”, piše on. “Međutim, dotadašnji
muftija ne ustupi mu položaj, nego sasta-
vi mahzar i još protiv Muhamed-efendije
nahuška svoje prijatelje.” Ovo beščašće u
Fojnici prepričavaše još cijelo jedno sto-
ljeće. Za njim gotovo svakog petka pose-
zaše najstariji Fojničani. Oni se okuplja-
še na džumu u obnovljenoj Atik-džamiji,
pa sjeđahu na onim sofama pred ulazom
koje izgradi Abdurahman Sirija. Tu bi s
gorčinom kazivali kako se u Sarajevu na
visok položaj teško probiti svakom ko nije
rođeni Sarajlija, u trećem koljenu barem,
a njima, Fojničanima, pogotovo, Sarajlije se onomad iskupi pola Fojnice i pravac “Aha”, opet izuste u glas i bacaju kri-
su oduvijek zazirale pred njihovom uče- Sarajevo – da oni vlastitim okom vide šom poglede na džematlije koje su se već
nošću i mudrinom. ko je taj uzurpator pa neće da se povuče okupile oko njih pa uživaju u njihovoj
U tom trenutku, pokušavajući razgovor s muftikluka, i da pokažu cijelom šeheru predstavi.
odnijeti na drugu stranu, jer znao je šta i da njihov Muhamed-efendija nije repa I tada, kao sa žalom – pošto nema više
kako slijedi, neko bi dobacio da ne griješe bez korijena i da se s njim ne može kako vremena da se njihov igrokaz još rastegne
dušu i da ne hule na Sarajlije. Taj bi se tad god i kako se kome ćefne. I na kraju, da jer je hodža širom otvorio džamijska vrata
spomenuo Derviše iz Sarajeva koja uvakufi bi poduprijeli svoju besjedu, pitahu oni u znak da je krajnje vrijeme da uđu – po-
u ovu džamiju dva čiraka, i eno ih još, svi- jedni druge: A da čiji je ono mezar u turbetu stavljaju oni posljednje i glavno pitanje:
jeće u njima odusprav stoje. Ne bi ni dovr- bez krova uz samu munaru Careve džamije? “A ko leži odmah do Bistrigije u njego-
šio, a neko bi ga od najstarijih upitao zna Pa, kao da navlače odgovor iz daleka, do- vom turbetu?”
li on čija je ona kći, pa bi odmah, ne čeka- daju, visoko zadižući glave, a pokriven je Na ovo pitanje odgovaraju svi. Pri-
jući odgovora, kazivao da je ta Derviša kći ćeremidom. Onda šute i čekaju da neko družuju im se i ostale džematlije i ori se
Ali-bega Džinića, banjalučkog muteselima, od njih odgovori na pitanje, a po njima sad pred Atik-džamijom desetine gla-
kojeg zbog poticanja Krajišnika na pobu- ponos hukti da im dođe da ustanu i da sova: “Uz Bistrigiju Sarajlije sahraniše
nu Omer-paša Latas protjera u Istanbul, a se šakom biju u prsa od nekakve miline. šejha Hadži Muhameda Fojničanina, sina
za te Džiniće se onomad govorilo da mogu I kao da želi spriječiti jedan takav ne- šejha Jakub-efendije, koji se po mudrosti
šezdeset kilometara hodati a da ne stanu na primjeran potez, sada se javlja najstariji i prosvijećenosti izjednači s Bistrigijom i
tuđu zemlju i oni su ti Banjalučani, Krajiš- među njima i odgovara: “Tu leži muftija uz sve opstrukcije šeherske dva puta bi-
nici, sasvim druga japija. Odmah bi onog šejh Ibrahim-efendija Bistrigija, učenik jaše imenovan za sarajevskog muftiju, pa
pametnjakovića poklopilo i s druge stra- velikog šejha Muslihudina Užičanina, a neka ih, neka su i u smrti jednaki. Amin!
ne. Riječi onog što govori o Džinićima ne narod ga smatraše vidovitim.” Haj’mo sad na džumu.” n

STAV 16/12/2022 65