Page 59 - STAV broj 244

Amir Hasanović u rat je
otišao iz školske klupe.
Imao je tada osamnaest
godina. Kao pripadnik
različitih jedinica u sastavu
Drugog korpusa Armije
Bosne i Hercegovine,
prošao je tokom četiri
ratne godine brojna ratišta
u Bosni i Hercegovini i
bio dva puta ranjavan.
“Stav” će u nastavcima
objavljivati njegova
sjećanja na suborce i
ratne događaje u kojima je
aktivno sudjelovao

snu. Osjetih kako mi steže ruku. Kroz zube
reče: “Eto, pogidoh, brate.” Utom dotrča
sanitetlija. Počeh mu skidati jaknu. Momak
me zaustavi, nasloni ruku na Suadov vrat,
okrenu se prema meni i klimajući glavom
reče da je gotovo.
– Ma daj zavoje, ba! Šta gotovo?
Vukao sam ga za torbu. Momak me uzeo
za ramena i protresao: “Mrtav je, gotovo je.”
Naslonio sam se na ledeni zid tranšeje,
zatvorio oči i snažno, snažno zaplakao. U
grudima me nešto gušilo. Ustao sam, uzeo
njegov puškomitraljez i počeo bjesomučno
pucati. Tek bih se ponekad okrenuo i po-
gledao u Suada, koji je bio u snijegu, u po-
luležećem položaju, u lokvi krvi.
Pao je mrak... Sve je utihnulo.
U neka doba došli su iz radnog voda
i skupa s drugim tijelima odnijeli Suada.
Mi smo ostali još dva dana, mada meni
više ništa nije bilo važno. Dan, sedmica,
mjesec, svejedno. Ne osjećaš zimu, ni glad,
ništa. Sam si sa sobom i s mislima.
Eto, tako je, moj brate, Suad Mehić,
šehid naš ako Bog da, u temelje ove drža-
ve uložio svoj život u 24. godini, 5. januara
1994. godine.
Poginuo je gladan i žedan. U poderanim
čizmama s još nešto malo municije što mu
je bilo preostalo. Poginuo je herojski, hra-
bro, onako kako su ginule gazije bosanske.
Upitah momka: Je l’ sad jasno? Šutio
je pred kamerom. A onda reče: “Hvala ti,
Amire. Hvala vam svima za sve, da vas Allah
sastavi u Džennetu, jer uistinu je ondje vaše
mjesto.” Oči mu pune suza, vidim.
Zato svi vi koji pišete, pišite srcem,
istinom. Pišite da se zna, da se
pamti, da se ne zaboravi. To je
dug prema našoj braći,
šehidima našim. n

STAV 7/11/2019 59