Page 59 - STAV broj 156

bošnjak u new yorku
Piše:
Nebojša
ŠERIĆ ŠOBA
Svaki granap imao je iste proizvo-
de. Svi zaposlenici bili su jednako
odjeveni. Granapski pod bio je uvi-
jek prljav, iako su ga svakodnevno
prali jednom te istom krpom umočenom
u jednu te istu prljavu vodurinu iz jedne te
iste olupane smeđe kante. Zahrđali frižide-
ri, u kojima se nalazilo mlijeko u kesama,
bili su zapušteni. Ali ni na to se niko nije
pretjerano obazirao. Sve su police bile od
drveta. Na njima su okruglim pribadačama
bile pričvršćene cijene (nažvrljane nabrza-
ka na komadiće papira), koje se od priba-
dača nisu najbolje razaznavale. S kasom je
uvijek bilo nekih problema, zato su u nju
stalno udarali. Poslije se pokvarila pa je
više nisu ni koristili osim za držanje para.
Bio sam klinac i plašio sam se glasa pro-
davačice. Njene zelene i opake oči šarale su
naokolo u potrazi za nekim znakom smi-
renja i olakšanja koji nikako nisu dolazili.
Manično je zatezala struk i podizala brus-
halter, pogotovo kada se morala saginjati i
uz psovke s dna frižidera dohvaćati mlijeko
ili rezati parizer. Čiko ispred mene gurao
je kupljene proizvode u plastičnu kesu,
uzimao kusur, a ja sam se znojio. U sebi
sam ponavljao riječi koje trebam izgovo-
riti, pokušavao zapamtiti sve što je bilo na
listi da ne bih morao čitati s cedulje, što bi neprijatnost eksplodirala, a ispod mene se
moglo možda izazvati dodatnu nelagodu,
usporiti čitav proces, dodatno uznemiriti
prodavačicu i time povećati neprijatnost
koju sam osjećao.
“Dobar dan!”, rekao sam stidljivo.
“Imate li...” – “NEMA!!!, prekinula me je
usred riječi, a noge su mi se ispod kolje-
na iste sekunde odsjekle. “Hljeba nema!”
Pogled mi je pao na štruce poredane na
polici, ali se nisam usudio upitati kome su
namijenjene. Od straha sam zaboravio šta
još trebam kupiti pa sam pogledao u cedulju.
Hljeba na štelu
Jugoslavija kakvu
pamtim i ovaj moj
truhli Zapad
U radnju je zakoračio povisoki bradati deba u kožnoj jakni sa zlatnim
lancem oko vrata. Brzim koracima prišao je pultu gurajući usput sve ostale
kupce kao bilijarske kugle. “Pa đe si ti, evo čeka te panja odjutros”, reče
mu prodavačica. Deba zgrabi hljeb, odgrize vrh zubima i kroz zalogaj
podviknu: “Nemam sad para, platit ću ti sutra”
Taman kad sam htio poručiti sljedeću stvar,
prodavačica mi je brzim pokretom istrgla
papir iz tuke i kolutajući očima počela pri-
kupljati sve po listi. Stajao sam skamenjen
čekajući da se stvar što prije završi. U rad-
nju je zakoračio neki povisok bradati deba
u kožnoj jakni sa zlatnim lancem oko vra-
ta. Brzim koracima prišao je pultu gurajući
usput sve ostale kupce kao bilijarske kugle.
“Pa đe si ti, evo čeka te panja odjutros”,
reče mu prodavačica. Deba zgrabi hljeb,
odgrize vrh zubima i kroz zalogaj podvi-
knu: “Nemam sad para, platit ću ti sutra!”
“Evo ti kesa!”, dodade mi prodavači-
ca sve namirnice osim hljeba kojeg “nije
bilo”. Dao sam joj novčanicu od 10.000
dinara, ona je nešto promrmljala, promeš-
koljila dno od kase gdje su obično odlaga-
li krupnije novčanice i vratila mi kusur.
Od teške neprijatnost više je nisam smio
pogledati u oči. Mahinalno, bez gledanja,
zgrabio sam kusur i strpao ga u novčanik.
Brže-bolje izletio sam napolje, prešao ulicu
kako treba, dogegao se do kuće s cekerom
u kojem nije bilo hljeba.
“Šta je ovo?”, upitaše me roditelji. Kusur očekujući uobičajeni udarac sjekirom u vrat.
je bio mnogo kraći od očekivanog. Moja je
ukazala provalija bez dna. Više nisam znao
šta je gore: prodavačica (aždaha) ili pridi-
ke. Nabrzinu sam smislio priču kako sam
zastao s drugarima da zamijenim sličice, da
mi je pritom ispao iz džepa novčanik i da
je “neko od raje” izvukao pare prije nego
što mi je vratio novčanik. Bilo mi je lakše
slagati nego se suočiti s istinom.
Trideset godina poslije, išao sam New
Yorkom u potrazi za sijalicama. Ušao sam
u samoposlugu i kupio štedne neonke, do-
sta skuplje od onih običnih. Vratio sam se
kući, uzeo prvu sijalicu i uvrnuo je. Priti-
snuo sam na prekidač, kad ono – ništa. Uzeo
sam sljedeću. Radila je. Požalih se supruzi
da jedna od sijalica ne radi.
“Pa ništa, ako ne radi, idi nazad u rad-
nju i vrati je.” Ja se tu skamenih. Čuj, ja da
se vratim u radnju i da tražim pare natrag.
“Da!”, kaže ona. “Vrati se i uzmi svoje
pare.” Tada sam shvatio da ona to ozbiljno
misli. Krenuše me oblijevati hladne vode.
Ko će se vraćati na noge prodavačici.
“Ma zašto ti ne odeš, imam posla preko
glave”, slagah. Ona podiže pogled s knjige
koju je čitala i reče: “Pokupi se fino pa za-
mijeni sijalicu i uzmi pare nazad. Svakako
ideš tim putem svaki dan.” Pokušao sam na-
praviti još par finti, ali nijedna nije upalila.
Prilazio sam lagano prodavnici. Ušao
sam unutra u svoj svojoj neprijatnosti,
spreman na novo poniženje. Ljepuškasta
prodavačica bila je raspoložena i prema
mušterijama se odnosila s poštovanjem.
Red ispred mene se topio i konačno sam
skrušen došao na red.
“Dobar dan, što želite”, upitala me je
preko osmijeha. “Kako vam mogu pomoći?”
“Ja... ja bih... htio... (gulp)... da... vratim
ovu sijalicu... ne... ne radi... ako je to ikako
moguće... oprostite...”, odgovorio sam tiho
“Kako da ne! Imate li račun?”
“D... d... da... imam...”
Izvadih račun iz novčanika znojavom
rukom i pružih joj. Ona ga uze, otipka ne-
što, zatim skenerom očita bar kod na proi-
zvodu, izbroja pare i stavi ih na pult ispred
mene: “Have a nice day!!!”
Vratio sam se kući s neviđenim olakša-
njem, pun samopouzdanja. Ponosno svojoj
supruzi ispričah kako sam uspješno vratio
sijalicu. Umjesto Nobelove nagrade koju
sam očekivao za svoje ogromno psihološ-
ko dostignuće, dobih na poklon pogled i
jedno jedino: “O.K.!” n
STAV 1/3/2018 59