Page 69 - STAV broj 156
P. 69
STAJALIŠTA
KRIVO SRASTANJE
Sjećanja RP 40 +
Nesanica se ne
liječi pretresanjem
starih kutija
Piše:
Sadik Ibrahimović Pasus čitam nekoliko puta. Podrazumijevajući je, svevremen u svojoj
uopćenosti, stilski rogobatan i, poput mudroserskog narativnog uljeza,
kompoziciono ničim logički povezan s tekstom koji mu prethodi i onim koji
nakon njega slijedi. Čitam i čudim se. Zašto sam, dovraga, ovo napisao?
I čime potaknut? Tim prije jer sam tada imao nepunih devetnaest godina,
krasnu djevojku, miran i sređen život
Ponoć je odavno prošla. Ne mogu spa- pa ustajem i posežem za jednim od pri- dangubiti, krenuti kući i nastaviti rad na
vati, pa, ne znajući šta bih sa sobom, mjeraka kratkoživućeg sedmičnika Jutro rukopisu čija se prvobitna dnevničko-hro-
vadim iz jedne od kartonskih kutija (štampano je svega sedam brojeva), časopi- ničarska struktura, umišljao sam tada, to-
prvi i nikad dovršeni “roman”, pi- sa za koji sam pisao nekako u isto vrijeme kom vremena mijenjala, evoluirala i popri-
san rukom (ni pisaću mašinu nisam imao), kada je nastajao moj prvi i, dalo se vidjeti mila odlike višeslojne romaneskne forme.
čitkim, lijepo oblikovanim slovima. I čitam. iz kratkog fragmenta, iznimno neuspjeli Tada bih se dizao i žurio kući. I pisao
I smijem se. Osim nekoliko uspjelih reče- romaneskni prvijenac. bezvezarije koje su me mnogo godina ka-
nica, pa čak i pasaža, sve je ostalo jako, jako snije nasmijale u gluho doba noći.
loše. Ipak, i ne bez čuđenja, jer tekst je pi- Sjećam se, u maloj, neurednoj prosto- Otvaram časopis. Čitam, listam, pre-
san početkom osamdesetih godina prošlog riji, pretrpanoj papirima, starim novina- skačem. Tekstovi su temeljito autocenzu-
stoljeća, nailazim na ovaj pasus: ma, ostacima hrane, prljavim pepeljara- rirani i tematski u suglasju sa sociopolitič-
ma i ustajalim zrakom koji je tjerao na kim datostima tog vremena. Određenije:
“(...) Taj korak nisam smio napravi- povraćanje, svakog popodneva, gušeći se bezlični i dosadni.
ti, svjestan da bih tada postao dijelom ra- u smradu, provodio sam sat ili dva kon- Ipak, “kritički prikaz” pozorišne pred-
zularene, raspamećene mase, dijelom pri- centriran na posao, a još više na vježbanje stave “A. P.”, potpisan inicijalima Ž. F.,
mitivizma i hajvanluka, dijelom duhovno pisanja iliti kucanja na pisaćoj mašini. privlači mi pažnju. Čitam:
oboljele horde koja se pred mojim očima “Predstava ‘A. P.’, teatar u teatru, od-
preoblikovala u dvonožnu govoreću stoku U početku, zgrožen neredom kojeg sam nosno majstorske radionice tuzlanskog
i, dakako, kao takva, kreirala, blago rečeno, zaticao, pospremao sam što se pospremiti Narodnog pozorišta, spada među najza-
izopačena pseudovrijednosna mjerila. A dalo, ali, uviđajući s vremenom da pek- nimljivije događaje, ne samo u pozoriš-
taj i takav pseudovrijednosni sistem snaž- sinluku sklona piskarala iz Jutra mnogo nom životu.
no se ukorjenjivao u kolektivnu svijest – brže prljaju no što ja mogu počistiti, ubr- Zlobnici mogu pomisliti da ovaj uvod
onečišćavao je, trovao, isisavao altruizam, zo sam digao ruke od uzaludnog napora. je uvod prema teatru, međutim nije podi-
a ubrizgavao virus nezajažljive pohlepe, lazno ako nakon jedanaest izvođenja ove
sveprisutne, brutalne, samožive. Valja to Po obavljenom poslu odlazio bih u predstave ispred teatra ostane 200 gle-
živjeti. I preživjeti.” neki od kafića, poručivao espreso i mirno daoca razočaranih, jer nisu mogli doći
sejirio do prvog sumraka. do ulaznice. Njihov problem, a bogami
Pasus čitam nekoliko puta. Podrazu- i problem aktera ove predstave. Naime,
mijevajući je, svevremen u svojoj uopće- Prijala su mi ovakva predvečerja, mirna predstava ‘A. P.’ fantastično funkcionira s
nosti, stilski rogobatan i, poput mudro- i tiha, kratak predah između popodnevne gledaocem zahvaljujući šestoroma entuzi-
serskog narativnog uljeza, kompoziciono gradske vreve i nastupajućeg večernjeg jasta tuzlanskog Narodnog pozorišta (...).”
ničim logički povezan s tekstom koji mu stampeda, kad se s prvim mrakom, iz uskih, – Aferim, majstore! Tebi cenzura nikad
prethodi i onim koji nakon njega slijedi. bočnih uličica, rijeka ljudskih tjelesa po- nije ni bila potrebna – rekoh poluglasno
činjala slijevati na glavne ulice i trgove. i ustadoh da pristavim vodu za kahvu.
Čitam i čudim se. Zašto sam, dovraga, Vraćam se za sto, sjedam, a ispred
ovo napisao? I čime potaknut? Tim prije Sjedio bih, tako, najčešće u maloj bašči mene bezličan socrealistički časopis, tekst
jer sam tada imao nepunih devetnaest go- obližnjeg opustjelog kafića, ne razmišljajući koji zamalo da se preoblikuje u “višesloj-
dina, krasnu djevojku, miran, sređen život, ni o čemu. Naprosto, pio bih polahko svoj nu romaneskne formu” i duga, preduga,
a, ruku na srce, duhovnost i politika nisu kratki espreso i posmatrao kako umorno, hladna, besana noć. n
me baš zanimali. Zapravo nikako. zalazeće Sunce sve slabije obasjava vrhove
visokih starih borova na Ilinčici i potom,
Vraćam tekst u fascikl. Nemam ni vo- malo-pomalo, sasvim zgašnjava.
lje ni snage razbijati glavu bezvezarijama,
Doduše, sinula bi mi katkad prijekor-
na misao da je pametnije dići se, poći, ne
STAV 1/3/2018 69
