Page 56 - STAV broj 170

DRUŠTVO

Sebila Dizdarević i njena tri šehida

“Ja mogu
plakati
a da mi
se glas
ne čuje”
“Sanjam ja kako ide moj Sulejman i vodi one svoje dvije bliznakinje za ruke. Ide odozgo niz dvorište,
a ja kao nekome govorim: ‘Eto moga sina i njegovih cura’, i tako se probudim. Drugi put sam ga
sanjala kako sa mnom razgovara u kući. Kaže on meni: ‘Mati, gdje je moja familija?’ Rekoh: ‘Sine,
tvoja je familija u Zenici’, i opet sam se probudila. Ja to ujutro ispričala mužu Ibrahimu, a on kaže:
‘Što si mu odgovarala, bio bi duže kod nas’”

Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ Danas, osamdesetdvogodišnja Sebila živi Prijedora klanjana je u Kozarcu 20. jula
na relaciji Bužim – Cazin. U zimskom je iste godine. Pokopan je u džematskom
Gubitak djeteta oduvijek je pred- periodu kod kćerke Esme, koja kao pre- mezarju kod džamije u Čarakovu, gdje je
stavljao najveću bol i iskušenje davač i odgajatelj radi u Cazinskoj me- nekoliko godina boravio na hodžaluku.
za svaku majku. Međutim, biti dresi, a ljeti se vraća u rodni Bužim kod
majka trojice sinova šehida u dvadesetsedmogodišnjeg unuka Amela. “Na dženazi sam presjedila na stoli-
isto je vrijeme i kušnja i čast koja se de- ci iznad njegova tabuta. Sve vrijeme sam
šava samo rijetkim osobama. Među de- S uzdahom i sjetom govori o sinovi- preplakala, ali niko mi glasa nije čuo. Ja
secima, a možda i stotinama bošnjačkih ma, njihovom odrastanju i školovanju, mogu plakati a da mi se glas ne čuje. Još
heroina koje su u proteklom odbram- pogibiji, ali i višegodišnjoj borbi s bolom dva puta sam poslije dženaze išla na nje-
beno-oslobodilačkom ratu na bolji svi- u sebi koji se ne može tek tako potisnuti. gov mezar”, kazuje majka Sebila.
jet ispratile trojicu i više sinova nalazi Jer, kako kaže, “nisu to jabuke, pa da ih
se i Sebila Dizdarević iz Bužima, maj- ubereš i baciš, to su djeca, ‘nezamjenjivi’ Sulejman je pohađao Gazi Husrev-be-
ka dvojice boraca 505. brigade Esada i dio svake majke”. govu medresu u Sarajevu, u posljednjoj
Fikreta te imama Sulejmana koji je kao generaciji petogodišnjaka koja je školova-
civilna žrtva četničkog masakra stradao SULEJMANOVO TIJELO nje završila 1983. godine. Prije Čarakova
u okolini Prijedora 1992. godine. Gubi- PRONAĐENO JE U TOMAŠICI imamsku službu obavljao je i u džema-
tak djece Sebila doživljava kao Božiju tu Čirkići kod Sanskog Mosta. Tada se i
odredbu, a svoju tugu za voljenim sino- Najstarijeg sina Sulejmana, koji je kao oženio iz Skucanog Vakufa. A onda je na-
vima već više od dvadeset godina liječi imam obavljao službu u prijedorskom dže- kon nekog vremena prešao u Čarakovo.
vjerom u Boga i nadom u susret s njima matu Čarakovo, ubili su četnici početkom Majka Sebila i danas se živo sjeća koliko
na budućem svijetu. Nakon smrti muža rata 1992. godine. Poginuo je u 30. godini je Sulejman žarko želio upisati Gazinu
Ibrahima, skoro dvije decenije živjela je života. Za njegovu su pogibiju u porodici medresu. “Prve godine nije primljen pa
u porodičnoj kući s unukom Amelom. saznali preko radioveze. Posmrtni ostaci je u prvi razred gimnazije išao u Bosan-
Sulejman-efendije pronađeni su u ma- sku Krupu, nakon čega je naredne godine
sovnoj grobnici u Tomašici 2014. godi- upisao medresu u Sarajevu. Dok je išao u
ne. Kolektivna dženaza za Sulejmana i gimnaziju, uvijek je govorio da ga samo
za još približno 400 ubijenih stanovnika medresa interesuje”, prisjeća se majka.

56 7/6/2018 STAV